Mriža života
Gordana Burica rođena je pod kamenin, pločastim krovon kuće Bobulovih, kraj crikve u Grohotan, na otoku Šolti. Naučila je pisat, čitat i pripoznavat svoju sposobnost pisanja u grohotskoj Školi „Ante Vidan”. Nakon tega odala se gradskome životu. Na Škoj se vratila poslin pola vika. Taman da ponovo povata svoju čakavštinu, svoje vale i pute.Kako su njezini Foretićevi bili zadnja famija u Selu koja je živila od ribanja, krka, ličmina, tramata, braganja, feral... ostali su duboko u njezinoj duši. Vratili su se s prvon knjigon „Ribarsko dite” (Split, 2013.). Poslin tega, Otok je opet bi u njezinin žilan, pa je uz novčanu pomoć Općine Šolta štanpala „Otok lastavica” (Naklada Bošković, Split, 2017.). Kako je ostala bez rodnoga praga u Grohotan, 2009. preselila se u krš didovine na Tankome Ratu u Nečujmu. Tod je našla mirno misto za svoje masline, bujač, margarus, oskorušu... Treća zbirka kratkih prič zove se upravo tako - „Na kraju nedaleko mora” (Kvaka, Nova Gorica, 2021.).
Lica trudbenih žen sa škoja ostali su duboko u njezinon svisti pa je na Književnom natječaju Hrvatskog sabora kulture za kratku priču na grohotskoj čakavštini „Domina” dobila 2015. Plaketu Ivo Kozarčanin (1. nagrada). Na raznim natječajima već petnajestak godin dobije pohvalnice i priznanja. Godin 2024. na književnom natječaju HSK ponovo je nagrađena u kategoriji poezije za pjesmu „Oskorušu moju mi posijekoše” i u kategoriji proze za kratku priču „Farmer”. Veliko veseje čini joj objava napisanih tekstovi u šoltanskome kulturološkom časopisu „Bašćina”. Piše dramolete za šoltansko amatersko kazalište Sulet, u kome i glumi.
Nikoliko zimskih miseci pobigne od vitra i leda sa burne strane Škoja. U Zagreb. Tamo arivaje sa okuson soli i mirisom mora u nosnicama, kako je jednon prigodon rekla njezina ćer Ana. Tu dotu dili svin srcen i glason po svojin književnin večerima, koje često pristavja. Uporno planinari. Članica je Planinarskog kluba Hrvatskog liječničkog zbora Zagreb.
O autorici preuzeto iz zbirke "Mriža života"
