Nebeske barke

Mjesec hrvatske knjige 21.10.2011. - 10.11.2011. Knjižnica Špansko-sjever
Suvremena hrvatska  spisateljica Nada Iveljić ( Zagreb, 4. travnja 1931.- Zagreb, 6. rujna  2009. ) počela je poezijom, najprije upućenoj odraslima, potom se obratila djeci zbirkom priča Konjić sa zlatnim sedlom, 1968. ( do danas objavljeno više od deset izdanja ). Piše pjesme, pjesme u prozi, igrokaze, bajke, pripovijetke, novele i romane namijenjene pretežno djeci i mladima, ali i odraslima. Surađuje u časopisima  Krugovi, Republika, Umjetnost i dijete te u časopisima za mlade Radost, Modra lasta  i Smib. Bila je suurednica dječjeg časopisa Radost (1969.- 1975.) Na programima RTV Zagreb izvođeni su joj igrokazi i radio igre za djecu i mlade.  Autorica je i tekstova slikovnica – Leteći sag, Vatrene glavice, Vesela palačinka  te svima poznata - Božićna bajka, od nedavno i crtani film. Objavila je četrdesetak naslova, otprilike jedan naslov godišnje. Nagradu Grigor Vitez dobila je za zbirku priča  Šestinski kišobran, 1972 i priču Zemljina dječica, 2000. Za zbirku priča Dođi da ti pričam, 1985. godine dobila je nagradu Ivana Brlić – Mažuranić.
 
„Nada Iveljić ne piše prema uvriježenim literarnim šablonama nego su joj diktat vlastita životna iskustva, zapažanja. Ljudi o kojima piše doista nisu papirnati. Iznenađuju nas svojim postupcima, dramama i mi ih odjednom počinjemo prepoznavati kao da smo ih sreli. Pa i jesmo ih sreli jer su to ljudi iz našeg susjedstva, ulice, škole, igrališta, gostionice…. Ona je naprosto zaljubljena u svoje junake i junakinje. Iako ništa ne prešućuje, nalazi objašnjenje njihovih postupaka.
 
Nada Iveljić ostaje vjerna idealima čovjekoljublja, opraštanja i razumijevanja drugih. Na taj način nasljeđuje plemenitu srž književnog  postojanja. Mogli bismo i u tome potražiti razloge njezina intenzivnog stvaralaštva. Iako to sama nije rekla, čini se kao da želi spasiti od propasti posljednje ostatke smisla i dobrote.
 
Eto, u tome je ona naš suvremeni pisac. Ne miri se s onima koji rade na vlastitoj propasti, nego im pruža priliku spasa.
 
Više od toga književnost ne može. Neophodno je otvoriti njezine stranice i čitati. Tko ih otvori, razumjet će.“
 
Slavko Mihalić
(pogovor u knjizi Miljenici svilene djevice)