Neću fukare u kuću

Mjesto rođenja, rodni kraj, postojbina, domaja, čak se koristi riječ babovina, djedovina - eno tek dijela oznaka za ono što nazivamo zavičaj. Nekako je zavičaj više smješten u stanovitu imovinu duše, svatko je od nas rastao u nekom podneblju, kraju iz kojega je potekao i možda tamo više ne živi. Autorica Ajka Tiro Srebreniković, vjerojatno s tom namjerom i mišlju o zavičaju, u više svojih priča koristi emotivnu sliku odrastanja "kad (dijete) malo poskoči". Iščitavamo posve razumljivu i pomalo dirljivu čežnju za zavičajem. Istovremeno zapisujući sjećanja, posebno priče žena, autorica nizom pomalo zaboravljenih izraza, locira taj zavičaj prema Duvanjskom polju i sve do Hercegovine. Međutim, točne lokacije zavičajnih mjesta manje su u središtu pažnje, ovdje valja istaknuti negdašnji jezik, često i lijepu ikavicu kojom zbore likovi njezinih priča... / Bosiljko Domazet: U zagrljaju zavičaja