Zbirka Nitko mi se ne usudi reći da si otišla sedmi je književni naslov, a peta zbirka poezije Željka Grabarevića. Ma koliko u osnovnom tonalitetu bila specifična, ova bi se zbirka mogla podnasloviti kao Dnevnik jedne ljubavi, baš prema znamenitom albumu Josipe Lisac i Karla Metikoša, nastalom tek koju godinu prije nego su se Željko i Sanja upoznali … Premda Grabarevićeve pjesme ne treba nužno čitati ni tumačiti u religioznom ključu, autor svoju vjeru u vječnost, u ponovni susret u beskonačnosti - “iza privida smrti i života” - vuče baš iz najsigurnijeg sidrišta, a to je, kako nas uči pjesnik Pavao iz Tarza, ljubav. Stoga se ovaj dnevnik, ma koliko motivi njegovog nastanka došli prerano - jer „još nije vrijeme“ - nastavlja u svakodnevnici lirskog subjekta: jutarnja kava, šetnja, sofa u dnevnoj sobi, sve ono što se i dalje - ali sada na samom rubu transcendencije - zbiva kao život u dvoje - Ratko Cvetnić

Pjesnik Grabarević, premda kao profesor emeritus veterinarske patologije profesionalno naviknut na smrt živih bića, u svojim pjesmama - posebno ovim posvećenoj supruzi Sanji, iskazuje tako nježnu i finu ljudsku dušu. Ove su pjesme svojevrsna katarza boli jer taj težak gubitak je teško izdržati pa pjesnik svjesno gradi oslonac na zajedničkom trenucima u prošlosti - Ivica Glogoški