Nives Kavurić Kurtović (18. siječnja 1930. - 30. listopada 2016.)

Nives Kavurić Kurtović rodila se 1938. u Zagrebu. Živjela je u kući koju je projektirao njezin otac, arhitekt Zvonimir Kavurić – čija je sudbina bila upisana u prebrisanu zagrebačku Ulicu braće Kavurića – kojeg su 1944, nakon zvjerskog mučenja, pogubili ustaše. Nije to beznačajan biografski podatak, koji danas ponovo ima dnevnoupotrebni politički značaj: u njezinom slučaju kao da je život u nečemu što je proizvod mašte mrtvoga oca stalno upisivano i upisano u crteže i slike, u svu njezinu umjetnost. Mnogo je smrti i mašte u prizorima Nives Kavurić Kurtović, s tim da smrt tu nije nešto tuđe, strano ni buduće. Suživljena i nježna je svaka njezina slika smrti… I ona velika, moćna pietà, čiji pravi naziv ne znam, jer ga nisam ni pogledao, kao slika vječne i bezbroj puta ponovljene smrti, u Nives Kavurić Kurtović naprosto je drukčija, jedinstvena, duhovita i u toj duhovitosti bliska. Od nje nas ne podilazi jeza, ne utješimo se majčinom tugom nad mrtvim sinom. Ničega tu nema čega inače bude pred svim tim Marijama što u naručju drže svoje mrtve Isuse. Prizor drevnoga ikonografskog znaka postao je živ, prestao je biti znak, iako Nives Kavurić Kurtović odvajkada crta i slika u znakovima. Samo što ti znakovi nisu univerzalno kodificirani, nego su njezini intimni, pa bi ih se dugo moglo dekodificirati i objašnjavati sebi i svom oku. Još bi jedan život dug cijelo stoljeće Claude Lévi-Strauss mogao odživjeti tako da umjesto puta po kolektivnim mitologijama putuje kroz njezine slike, po jednoj intimnoj mitologiji, čiji su znakovi brojni, mnogo dublji i drevniji od samo jednoga ljudskog života.

U njima se, tim njezinim znakovima, ogledaju dva svijeta, odijeljena granicom čovjekove kože i zjenicom oka: jedan unutrašnji – o kojemu će se uvijek radije govoriti, iako bi o njemu, možda, trebalo šutjeti – i drugi vanjski, koji ćemo zbog nečega nerado prepoznavati. Recimo, na jednoj njenoj slici s kraja šezdesetih prepoznaje se, savršeno nacrtana, prepravljena i reinterpretirana, ona drvena stolica što ju je dizajnirao Niko Kralj. Te je stolice bilo po tolikim jugoslavenskim domovima, u knjižnicama, kulturnim ustanovama i salonima namještaja. Bila je predmet po kojemu će se prepoznavati epoha, što se, naravno, nije znalo, kao što se nije moglo znati ni da je lijepa i funkcionalna. Sve čega ima danas je obično. Tek će u nekoj dalekoj, ali ipak dohvatljivoj budućnosti postati neobično. Na slici Nives Kavurić Kurtović, na tom čudesno lijepom, snovitom crtežu iz 1967. ili 1969. – zaboravio sam, a ne želim provjeravati – ta je stolica znak vremena, onoga intimnog i onoga javnog. Ona je detalj u kojemu se dva svijeta odvojena granicom ljudske kože ponovo srode i spoje u jedan. I ta je stolica neka lijepa smrt.

                                                                                                                                                                                                                                                Miljenko Jergović




Izvor: http://www.jergovic.com/preporuke/nives-kavuric-kurtovic/