O ljubavi malo više

Anđelka Korčulanić, Jelena Stanojčić i Marica Žanertić Malenica - tri pjesnikinje, a jedna zbirka, i to ljubavne poezije Triptih - 69 ljubavnih. Zbirka još miriše na tiskaru, tek je tiskana u nakladi HKD-a Rijeka.
U glazbenom dijelu sudjeluje Gordan Nogić, profesor matematike, glazbenik, pjesnik, maratonac...

Anđelka Korčulanić književnošću se intenzivnije počinje baviti od 2004. godine pišući poeziju, kratke priče i pjesme za djecu. Od tog perioda pa sve do 2010. godine povremeno boravi u Kanadi, u Hrvatskoj i na Bahamima, da bi se od 2010. trajno naselila u Splitu.
Svoj prvijenac, zbirku poezije Stih u boji mora, objavila je 2012. godine, Naklada Bošković, a potom zbirke poezije Stope u pijesku vremena (2014.), Na vihoru ljubavi (2015.), Bit će ti žao (2017.), Prožeta tobom (2019.), sve u izdanju Hrvatskog književnog društva Rijeka, zbirku poezije Svjetlice u izdanju Društva za promicanje kulture "Kvaka" te zbirku poezije Vrijeme ne zna za milosrđe (2022.) u izdanju Hrvatskog književnog društva.
Članica je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, HKD Rijeka, ULKU „Vlaho Bukovac” i udruga „Kvaka” i „Frikk”. Počasna je članica Društva nezavisnih pisaca Bugarske. Dobitnica je brojnih nagrada i pohvala. Pjesme su joj prevedene na slovenski, makedonski, engleski, bugarski i rumunjski jezik.
„Svjetlice - one svjetlucaju. Noću ih mogu vidjeti svi. Ali ovdje nije riječ o takvim svjetlicama. Ovdje se radi o svjetlicama koje žive, a nevidljive su. Evo, dok ovo pišem, ruka mi je puna svjetlica. (...) Duša je svoju tajnu silaska u tijelo povjerila pjesnikinji Anđelki Korčulanić i njezinom je rukom napisala ove Svjetlice koje su dušina pohvala, dušina Himna tijelu."  Enes Kišević, iz recenzije

Jelena Stanojčić ljubav prema poeziji otkrila je vrlo rano, a za trajno opredjeljenje za ovu vrstu pisanja i osobnog izražavanja „kriv" je omiljeni joj pjesnik Sergej Jesenjin. Članica je Hrvatskog sabora kulture i tribine za kulturu, umjetnost i znanost „Collegium Hergešić".
Za Jelenu je poezija slikanje riječima i najljepša glazba duše. Unazad nekoliko godina svakodnevno „živi stih" i raduje se svakom napisanom retku. Objavila je tri zbirke poezije: Ples ljubavi, Kad oluje utihnu i Na rubu kalendara. Piše i haiku, dječju poeziju i prozu, a u pripremi su joj i zbirke iz ovih opusa. Pjesme su joj uvrštene u više od 40 zbornika s različitih recitala, a neke su od njih nagrađene i pohvaljene.
„Zrelost, ono vrijeme kad minu najžešće oluje, kad utihnu, ipak je još uvijek vrijeme pritajene čežnje da će još jednom neki bljesak strasti obasjati naš život, da život još skriva iznenađenje koje će nas na trenutak učiniti ponovno mladima i sretnima i zaljubljenima. Od pjesnika ostaje stih onaj jedan koji pamtimo jer smo se u njemu prepoznali ili smo ga prepoznali kao univerzalnu istinu. Mislim da je po tome pjesnik dobar i velik; pretočio je svoju misao u istinit stih, u poruku koju prepoznajemo. Jelena Stanojčić poznaje to umijeće sublimacije životnih istina." Ivančica Tomorad, iz recenzije

Marica Žanetić Malenica, umirovljena novinarka, veći dio radnoga vijeka obavljala je novinarske poslove u redakciji glasila HEP Vjesnik prateći područje elektroenergetike. Članica je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade - Klub prvih pisaca, Matice hrvatske, ULKU „Vlaho Bukovac” Split, Hrvatskog književnog društva Rijeka i Društva za promicanje kulture „Kvaka” Velika Gorica.
Objavila je četiri poetske zbirke: Da je noćas bilo, Žena svojih godina, Zlatarica riječi i Vonji ditinstva, putopisnu prozu Zemlja uvezene povijesti - Dnevnički zapisi iz Australije i zbirku autobiografskih priča Ukoričena duša. Za djecu je objavila zbirku pjesama Četiri čarobne riječi i slikovnicu Radoznala Nora. Pjesme i priče su joj uvrštene u više od 120 zbirki, zbornika i časopisa u Hrvatskoj i u susjednim zemljama.
„U zbirci pjesama Zlatarica riječi pjesnikinja se oslanja na svoju prethodnu knjigu Žena svojih godina. Njezin je poetski rukopis obilježen blagom ironijom, te samoironijom kojom se lirska junakinja osvrće na vlastiti život, snatrenja, očekivanja. Tema prolaznosti dominira, usporedba vremena mladosti i sadašnjeg vremena zrelosti i rekapitulacije. Pritom ona reže svojim poetskim skalpelom, ne štedi ni sebe, ni svijet, ni vlastite iluzije. Kao da svojim pisanjem želi prekrojiti život koji joj je dan, dati mu dodatni smisao, jer pisanje je strast. Kao što i sama ističe: Brzo pišem, još brže brišem/jednu misao lako zamijenim drugom“. I posve je očito da su Maričine pjesme nastajale u dahu, da nose u sebi trag epifanije, trenutka u kojem su nastale." Darija Žilić, iz recenzije