Odlazak Stanka Lasića (1927. - 2017.)
Stanko Lasić rodio se 25. svibnja 1927. u Karlovcu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studij jugoslavistike i filozofije završio je 1953. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1965. doktorirao disertacijom o M. Cihlaru Nehajevu. Na istom fakultetu predavao je noviju hrvatsku književnost od 1955. do 1976., zatim je bio lektor i profesor na slavističkim katedrama u Francuskoj. Od 1978. do umirovljenja 1995. bio je profesor na Sveučilištu u Amsterdamu. Uređivao je časopise »Croatica« (1970.–1977.) i »Književna smotra« (1971.–1975). Bio je pisac velike erudicije, predstavnik tzv. ontološkoga strukturalizma, spoja Hegelove filozofije, francuskog egzistencijalizma i strukturalističke metode.
Objavio je više knjiga s područja književne teorije ( »Poetika kriminalističkog romana: pokušaj strukturalne analize«, 1973; »Problemi narativne strukture: prilog tipologiji narativne sintagmatike«, 1977; »Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam«, 1994). S područja povijesti hrvatske književnosti napisao je studiju »Roman Šenoina doba /1863–1881/« (Rad JAZU, 1965.), te monografiju »Književni počeci Marije Jurić Zagorke /1873–1910/» (1986). Bavio se mnogim fenomenima hrvatske kulturne i političke povijesti te je 1970. objavio knjigu »Sukob na književnoj ljevici 1928–1952«.
Poseban dio njegova opusa čine knjige posvećene djelu i životu Miroslava Krleže. Godine 1974. objavio je djelo »Struktura Krležinih 'Zastava'«, a nakon toga slijede »Krleža: kronologija života i rada« (1982.), »Mladi Krleža i njegovi kritičari: /1914–1924/« (1987.), »Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I–VI, 1989–93.«, u kojoj je analizirao kritičku recepciju Krležina djela te kontekst u kojem je ono nastalo. Uz to objavio je i opsežne »Autobiografske zapise» (2000.) te knjigu o piscima i knjigama što su utjecali na njegovo formiranje »Iz moje lektire: portreti« (2001.).
Godine 2000. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Dobitnik je i godišnje Nagrade Vladimir Nazor za književnost 1970., Nagrade grada Karlovca 2014. te nagrade »Antun Barac« za književnu znanost na IV hrvatskom slavističkom kongresu, 2006. Od 1990. bio je dopisni član Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Objavio je više knjiga s područja književne teorije ( »Poetika kriminalističkog romana: pokušaj strukturalne analize«, 1973; »Problemi narativne strukture: prilog tipologiji narativne sintagmatike«, 1977; »Hermeneutika individualnosti i ontološki strukturalizam«, 1994). S područja povijesti hrvatske književnosti napisao je studiju »Roman Šenoina doba /1863–1881/« (Rad JAZU, 1965.), te monografiju »Književni počeci Marije Jurić Zagorke /1873–1910/» (1986). Bavio se mnogim fenomenima hrvatske kulturne i političke povijesti te je 1970. objavio knjigu »Sukob na književnoj ljevici 1928–1952«.
Poseban dio njegova opusa čine knjige posvećene djelu i životu Miroslava Krleže. Godine 1974. objavio je djelo »Struktura Krležinih 'Zastava'«, a nakon toga slijede »Krleža: kronologija života i rada« (1982.), »Mladi Krleža i njegovi kritičari: /1914–1924/« (1987.), »Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I–VI, 1989–93.«, u kojoj je analizirao kritičku recepciju Krležina djela te kontekst u kojem je ono nastalo. Uz to objavio je i opsežne »Autobiografske zapise» (2000.) te knjigu o piscima i knjigama što su utjecali na njegovo formiranje »Iz moje lektire: portreti« (2001.).
Godine 2000. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Dobitnik je i godišnje Nagrade Vladimir Nazor za književnost 1970., Nagrade grada Karlovca 2014. te nagrade »Antun Barac« za književnu znanost na IV hrvatskom slavističkom kongresu, 2006. Od 1990. bio je dopisni član Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
