Otisci vremena: priča o maslini i gradu
Ilija Blažanović
ILIJA BLAŽANOVIĆ BLAŽ je pjesnik, slikar i hrvatski branitelj, rodom iz Donjega Hasića (22. lipnja 1965.), župa Hrvatska Tišina, u Bosanskoj Posavini. Osnovnu, opću i stručnu naobrazbu stjecao je u Hrvatskoj Tišini, Donjem Hasiću, Novom Sadu i Zagrebu. Slikanjem i pisanjem poezije bavi se od rane mladosti. Suprug je Danijele i otac trojice sinova, referent u velikoj hrvatskoj tvrtki, a između obiteljskih i poslovnih obveza vrijeme najradije provodi u ateljeu na Trešnjevci. Izlagao je na samostalnim, skupnim izložbama i likovnim kolonijama. Godine 1995. objavio je zbirku poezije „Pjesma moje duše“, a 2021. objavio je zbirku „Niti bjeline“. Živi i stvara u Zagrebu.
O svojoj umjetničkoj vokaciji Ilija Blažanović kaže:
"Slikam pjesme i pišem slike. Želim s dvije strane sagledati i opisati isti doživljaj!"
”Volim poeziju i slikarstvo, vjerujući da i u meni čuči sposobnost pridonijeti svijetu, ne gledajući ga posve surovo i realno."
„Umjetnost je potrebna svijetu. Gledam ju kao pojavu, a grane umjetnosti promatram preko ljudi koji se njome bave. I pitam se što je moja malenkost u njoj. Ne znam jesu li moje riječi i slikarska djela umjetnost. Vjerujem da drugačije promatram svijet.”
”Volim poeziju i slikarstvo, vjerujući da i u meni čuči sposobnost pridonijeti svijetu, ne gledajući ga posve surovo i realno."
„Umjetnost je potrebna svijetu. Gledam ju kao pojavu, a grane umjetnosti promatram preko ljudi koji se njome bave. I pitam se što je moja malenkost u njoj. Ne znam jesu li moje riječi i slikarska djela umjetnost. Vjerujem da drugačije promatram svijet.”
Svojim raznolikim slikarskim jezikom, autor nam ovom izložbom „priča”, na prvi pogled, neobičnu priču o maslini i gradu. Poput kakva slikarskog omnibusa, pojavljuju se scene (slike), naizgled međusobno nepovezane motivima pa i stilskim izričajem. Iz koloristički razigranih kolažnih prikaza izviru, kao iz nekog naslikanog patchworka, prepoznatljivi motivi Zagreba. No, uz njih su djela potpuno drugačije atmosfere, kako zbog elegičnog sivo-plavo-ljubičastog spektra tako i „jezikom” bliskim magičnom realizmu, simbolizmu, pa i nadrealizmu. Kao tmurna sjećanja ili tjeskobne vizije susrećemo potresom ranjeni grad raspucalih pločnika, nesretnu prikazu zatočenu u vlastitu strahu, simbolične scene koju čitamo kao poruke: „ima li još ljepote?” i „koji put odabrati?”... konačno i iznenađujuće, u gotovo hiperrealističkoj slikarskoj izvedbi, lijepo i ponosno svojom elegancijom, pojavljuje se pročelje Hrvatskog narodnog kazališta.
Potom „čamcem” plovimo do... ciklusa maslina. U spektru od plavo-ljubičaste, tirkizno-zelene do žuto-narančaste i ružičasto-crvene, „rastu” stabla, forme reducirane na nakupine plodova, simbolizirajući punoću, nauljenost i hranjivu nabreklutost. Ovo je mediteranski mikrosvijet, sveden na simboliku i magičnost drevnog stabla masline, plodne hraniteljice i svojevrsne bio-pramajke Mediterana.
U slobodnoj interpretaciji „čitamo” Otiske vremena: priču o maslini i gradu:
„Bio jednom lijep i dinamičan grad/Zagreb... no desi se potres i rani grad... te ustraši njegove stanovnike... koji s vremenom opet potraže ljepotu (života), pitajući se kojim putem krenuti da ju... obnovivši svoj duh, zaplove veselim čamcem prema nadi i snazi koja traje kroz vrijeme...
Kristina Skerlev
