Pahuljice padajte

Još je u 19. stoljeću Anton Pavlovič Čehov napisao kako ljudi ne primjećuju je li zima ili ljeto kad su sretni. I upravo je taj osjećaj duboke sreće prisutan u svakom likovnom radu malenih polaznika DV Grigora Viteza. Potaknute sve nižim temperaturama odgojiteljica savjetnica i dramska pedagoginja Božica Knežević i odgojiteljica savjetnica Edita Dabo predložile su djeci da naslikaju ono što ih zimi najviše veseli. Za tili čas djeca su posegnula za papirom i bojama.

Sva su djeca vrijedno radila zajedno sa svojim odgojiteljicama i pritom razgovarali o svemu što ih zimi veseli. Svako je dijete, i to bez iznimke, reklo kako se najviše veseli snijegu. Tad će, kako rekoše, praviti anđele u snijegu, grudati se, valjati se po snijegu, sanjkati, raditi snjegoviće i još štošta drugo. I zato na svakom papiru na kojemu su slikali mnoštvo malih, majušnih pahuljica koje se smiješe, vesele, hihoću i mame na igru, a uz bijele dane, naslikali su i plave noći u šumi.

„Najviše volim zimušku”, rekao je jedan dječak i od siline radosti što je nahrupila u njegovo maleno srce cmoknuo u obraz djevojčicu pokraj sebe. Ona mu se nasmiješila i na njegovu crtežu nacrtala još tri pahulje na ogoljeloj grani drveta. Taj nas je događaj u DV Grigora Viteza ponukao da ovaj prikaz završimo riječima Kahlila Gibrana: „Dobrota je poput snijega - uljepšava sve što pokriva.”