Pasionska baština 2024. - Jure Kokeza: De profundis
Misterij križa, unatoč svim tankoćutnim teološkim i hermeneutičkim egzegezama, za nas ostaje misterijem. Jednako tako, slikarska i grafička djela nikada nismo uspjeli posve rasvijetliti u njihovoj „konstitutivnoj zatamnjenosti“ (Adorno), koja im je ontološki pripadajuća. Slike, naime, 'govore' tako da istovremeno otkrivaju i zakrivaju. Zagonetnost je imanentna strukturi umjetničkoga djela, a jednako tako i strukturi svijeta. Zato misterij euharistije moramo konzumirati, a ne razumijevati. A tako je i sa likovnom umjetnošću. Nju konzumiramo „intuitivnim pričešćem“ (Dorival), i tek nam se tada ona otvara u svojoj smisaonoj cjelovitosti, čuvajući za nas hranjivi aspekt svoga bića. Grafika je u svojoj iskonskoj naravi utemeljena u dualnosti tame i svjetla, crnoga i bijeloga. Iz toga sraza nastaje tonski raspon sivila, odnosno pojavni svijet grafičkih listova. Kristova muka je pak, u sivilu naravnoga postojanja, polaritete svjetla i tame zaoštrila do njihove krajnosti. U prikazu križnih postaja, Kokeza je posegnuo za grafičkom tehnikom akvatinte, koja ponajbolje izražava spomenute vrijednosti. Tonskome rasponu koji je toj tehnici pripadajući, on pripaja kompozicijske i dramaturške polaritete, ostvarene sukobom svjetla i tame, odnosno dobra i zla. Rekli bismo da, među svim grafičkim tehnikama, upravo akvatinta ima ponajbolju rezonancu sa spoznajnim dubinama i posvetnim tajnama naše nepronične stvarnosti. Svjestan izražajne moći te tehnike, Kokeza hotimice izbjegava rabiti sredstvo linije. Naime, uporaba linije u likovnoj umjetnosti podudarna je uporabi misli u našem spoznavanju svijeta. I crta i misao raščlanjuju, opisuju, proniču, nastojeći misterij pojavnosti privesti razboru, rasvijetliti ga razumskim pronicanjem, odnosno konturnom jasnoćom. Lišavajući se oslonca u liniji, Kokeza do krajnosti zaoštrava dramaturški naboj - kako muke, tako i grafike. On se oslanja na rudimentarna izražajna sredstva grafičkoga izraza, da bi ih u svojim realizacijama predstavio u kultiviranoj raskoši koja im se njegovom autorskom invencijom pridodaje. Tako i muku prikazuje u vidu dramatičnoga chiaro-scuro sraza, lišavajući je ilustrativne opisnosti, odnosno ikonografskoga gonetanja. Rezultat takvoga odabira i pristupa vizualno su upečatljive i doživljajno potresne grafike, što dojmljivo korespondiraju s tematikom koju posreduju. A taj je dojam dodatno zaoštren i podcrtan izražajnim i stilskim obrascima koji su podudarni s filmskim ekspresionizmom, poglavito s vidom stilskih iznašašća kojima je filmski jezik obogatio Dreyer svojim Stradanjem Ivane Orleanske. Kontrastne izmjene planova u autorovim grafikama (krupni plan, američki plan, srednji plan i total) primjerno uprizoruju dramaturški naboj Isusovom dragovoljnome padu u bezdan ljudskoga kolektiviteta i njegove bestijalnosti lišene empatije. Tome u najvećoj mjeri pridonose iznimno maštovite kompozicije oblika, krajnje upečatljive u svojoj likovnoj raščlambi, nerijetko zasnovanoj na dinamici dijagonalnih oprjeka. Kokezini grafički listovi generički su proizašli iz istoimenih ciklusa ulja, a potom i akrila na platnu. Svojim akvatintama Kokeza je ostvario grafički ekvivalent pikturalnim rješenjima iz spomenutih ranijih ciklusa. To se ponajviše očituje u srazu kromatskih valera i otvorenih primara, koji su u grafičkome prijevodu zadobili široki raspon tonskih gradacija, uključujući i tankoćutno granulirane teksture u rasponu od prozračnosti sve do zapunjenosti. Kokeza je kadar neposrednim slikarskim duktusom i izravnim kolorističkim nabojem ostvariti emocionalni i doživljajni učinak koji likovnim sredstvima prenosi potresni pasionski narativ. Kao što misterij muke za nas ostaje neproničnim misterijem, tako je i njezin likovni prikaz u konačnici neiskaziv riječima. Kokeza ne označuje i ne tumači; on muku pokazuje upravo onako kako se ona jedino i može na autentičan način prikazati u grafičkome mediju - izražajnim sredstvima koja tom mediju pripadaju. Drugim riječima, on osim prikaza postaja križa pokazuje i grafiku kao takvu. Upravo je pokazivanje prikazivanja svojevrsna doživljajna amortizacija pasije. Na taj način posredovana, Kristova muka biva privedena našoj spoznajnoj moći. Na taj način ona može postati osobitim sadržajem intuitivnoga pričešća umjetnošću.
Jagor Bučan
Jure Kokeza rođen je 15. listopada 1959. u Splitu. Maturirao je na Odjelu grafike na Školi za dizajn i primijenjenu umjetnost kod prof. Jakova Budeše. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu studirao je grafiku u klasama prof. Alberta Kinerta i prof. Frane Para, pod čijim je mentorstvom diplomirao 1986. Veteran je Domovinskog rata. Izlagao je na tridesetak samostalnih izložbi i na mnogim skupnima. Svoje radove donirao je na brojnim humanitarnim izložbama i aukcijama. Surađivao je na konzervatorsko-restauratorskim radovima na važnim objektima kulturne baštine (HNK u Splitu 1978.-1979.; Kazalište Marin Držić u Dubrovniku 1987; Kultura pavlina 1988.; kapela Sv. Donata u Pavlovcu Pregradskom 2010.- 2013.). Bio je suradnik pri izvođenju više scenografija u zagrebačkim kazalištima. Devedesetih godina bio je član zagrebačke klape Lanterne. U nakladi Ceres 1999. objavljena mu je zbirka poezije Pas na tri noge. Autor je grafičkih mapa Žena (1985.), i De profundis (2019.), te grafičko-pjesničkih mapa: Modrine sa Zlatom Cundeković (2008.), Tragovi sa Zvjezdanom Jembrih (2013.), Prispjeti u dan s Vojislavom Matagom (2019.) i Oko Ogorja sa Zvjezdanom Jembrih (2023.). Sudionik je 5. međunarodne radionice umjetničke grafike Iwago#5 na Umjetničkoj akademiji u Osijeku 2016. i 1. međunarodnog trijenala grafike Livno 2017. Više od dvadeset i pet godina bavi se likovno-pedagoškim radom. Od 1999. profesor je grafičkih tehnika na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Specijalnost mu je duboki tisak. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja za likovni i pedagoški rad. U suradnji s knjižnicom i galerijom Vladimira Nazora u Zagrebu organizirao je i uredio grafičko-pjesničku mapu Ispisi - otisci dvanaest mjeseci (12 grafičara i 12 pjesnika - tadašnjih i bivših učenika ŠPUD-a i recentnih zagrebačkih pjesnika). Grafike mu se nalaze u mnogim privatnim zbirkama, u Zbirci suvremene hrvatske grafike u Livnu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u Muzeju grada Vukovara, te u Kabinetu grafike HAZU u Zagrebu.