Paula Kepe, Corina Kuprešak Srac, Paula Palikuča - Euforija

Otvorenje izložbe: srijeda, 9. 9. 2026. u 19 sati

koncepcija i postav - Ines Krasić 

“Umjetnost imamo da ne bismo umrli od istine.”
     - Friedrich Nietzsche, Volja za moć -

Iako je imao štošta pametnoga za reći o svemu, pa tako i o umjetnosti, Friedrich Nietzsche nije ni u svoj svojoj neizmjernoj mudrosti mogao predvidjeti self-help, turbofolk i fetiš na stopala. Unatoč raširenosti ovih pojava u svakodnevnom životu, one i dalje nose određenu stigmu u društvu. Međutim, upravo ono što nam izaziva nelagodu i podsmijeh, ali nekome i guilty pleasure (hrv. skriveni užitak) može biti zanimljiva polazišna točka za stvaranje umjetničkih djela koja propitkuju našu svakodnevicu, obrasce ponašanja i društvenu ulogu. Unatoč društvenim predrasudama prema ovim pojavama, činjenica je da su self-help knjige među najprodavanijima, turbofolk glazba daleko najslušanija u regiji, a pojedinci zarađuju veliki novac od foot fetish sadržaja.

Video-performans Paule Kepe pod nazivom Apple ginger lemon u svojoj srži oponaša suvremene prakse samopomoći. Naslov nije slučajan, već upućuje na niz djelotvornih svojstava koja se pripisuju jabuci, đumbiru i limunu. Te namirnice pritom funkcioniraju kao simboli zdravih životnih navika, ali i šireg ideala mentalnog blagostanja, duševnog mira i osobnog prosperiteta. Rad se uvelike oslanja na koncept manifestiranja koji je posljednjih godina stekao široku popularnost, osobito na društvenim mrežama. Autorica tom konceptu pristupa ironično, istodobno propitujući njegove obrasce i obećanja. Takav dojam dodatno naglašava estetika rada, obilježena uzvišenom i gotovo onozemaljskom atmosferom koja obećava prividan odmak od problema i nadolazeću sreću.

Kroz prizmu turbofolka, koji se provlači njezinim radovima, autorica Corina Kuprešak Srac se svojom umjetničkom knjigom Dnevnik nestajanja i nastajanja te magazinom ?! bavi temom moderne žene. U svojim kolažima temeljenima na isječcima iz starih časopisa kombiniranima s tekstovima iz turbofolk pjesama autorica suočava ideale prošlosti i sadašnjosti. Vizualni jezik tih kolaža temeljen je na polutonskom rasteru, odnosno točkastom uzorku koji objedinjuje vizualni identitet knjige i magazina. Iako se knjiga pretežno oslanja na vizualni izraz nadopunjen stihovima, magazin je, kako i autorica sama navodi, “pismeni diplomski rad blizak formi almanaha”. Tekstovi variraju od osvrta do intervjua, a autorica u njima opisuje pozadinu rada te razlaže teme poput fenomenologije turbofolka, svog procesa rada, izbora tehnike i žene u suvremenom (turbofolk) svijetu.
 

Djelo autorice Paule Palikuče, Kinkara, temeljeno je na posljednjoj od triju navedenih pojave, odnosno foot fetishu. Kinkara je prije svega oltar kroz koji autorica preuzima ulogu osobe koja fetišizira stopala. Predstavljanjem tog fenomena kroz više medija, autorica dokumentira svoj okršaj s odbojnošću i prihvaćanjem kao međusobno povezanim procesima. Ova multimedijalna umjetnička instalacija postaje način propitivanja tabua današnjice, ali i testiranja granica komfora prihvaćanjem novog identiteta. Izlaganjem sebe drugima otvara se pitanje hiperseksualizacije današnjice i društveno nametnutih značenja koja oblikuju način na koji pojedinac doživljava vlastito tijelo, seksualnost i identitet.

Navedeni radovi, objedinjeni izložbom Euforija, predstavljaju konstelaciju različitih pristupa fenomenima karakterističnima za naše vrijeme. Od seksualnog fetišizma, preko kulture samopomoći, pa sve do turbofolka, izložba tematizira različite oblike suvremene svakodnevice koji se često nalaze na granici između društveno prihvaćenog i stigmatiziranog. Sva tri rada govore o potrebi suvremenog pojedinca za užitkom, bijegom, prihvaćanjem ili osjećajem kontrole nad vlastitim životom. U tom smislu, euforija nije tek prolazno stanje ushićenja, već simptom šire društvene težnje da se, usprkos svakodnevnim pritiscima i nesigurnostima, pronađe vlastiti oblik zadovoljstva. Umjetnice na sebe preuzimaju teret iskustvenog suočavanja s fenomenima o kojima svatko od nas ima svoje mišljenje, ali ih istodobno predstavljaju iz perspektive koja nadilazi uvriježene načine promatranja. Upravo zato Euforija ne govori samo o društvenim pojavama nego i o nama, društvu koje, unatoč razlikama u kulturi, ukusu i načinu života, dijeli iste potrebe, iste potisnute želje, ali pronalazi različite načine bijega od stvarnosti.