Paulina Marija Vukoja: "Do smrti"
Mlada umjetnica Paulina Marija Vukoja izložbom „Do smrti” otvara diskurs između ljepote i prolaznosti, privlačnosti i straha, povijesnog nasljeđa i suvremenih društvenih opterećenja. Polazeći od motiva memento mori i ideje vanitas-a, autorica promatra čovjekovu potrebu da očuva ono što je po svojoj prirodi neuhvatljivo - mladost, ljepotu, društveni status i vlastitu, najbolju, sliku sebe. U crtežima izvedenima grafitom mlade žene iz 18. i 19. stoljeća susreću se s lubanjama, stvarajući prizore u kojima se idealizirana ljepota suočava s vlastitom konačnošću.
Tijekom svojega umjetničkog obrazovanja autorica je razvijala širok raspon interesa i iskustava: od glazbe i ilustracije do slikarstva, instalacije, murala i rada s publikom. Posebno mjesto u njezinu umjetničkom djelovanju zauzima portret kroz koji neposredno istražuje ljudsko lice i sposobnost prenošenja identiteta i emocije. Međutim, portret se u ovoj izložbi, pomiče van doslovnog prikaza pojedinca: lice postaje nositelj društvenog ideala - nametnutog očekivanja i potrebe da se vlastita vrijednost potvrđuje kroz izgled.
Djevojke prikazane u radovima pripadaju društvima čiji su standardi ljepote bili strogi i usko povezani s položajem žene. Njihova dotjeranost, odjeća i držanje nisu samo znakovi osobnog ukusa, već i odraz društvenih očekivanja kojima su bile podvrgnute. Ljepota je bila vrijednost koju je trebalo održavati, njegovati i čuvati, često uz cijenu vlastite slobode i tjelesne udobnosti. Žensko tijelo postajalo je prostorom društvene kontrole, a mladost i ljepota svojevrsnim oblikom društvenog kapitala.U tom se povijesnom kontekstu lubanja pojavljuje kao radikalan kontrapunkt. Ona ne pripada nijednom društvenom sloju, ne poznaje trendove, status ni standarde ljepote. Pred njom nestaju razlike koje smo za života toliko nastojali održati. Lubanja zato nije samo simbol smrti već i sredstvo razotkrivanja - podsjetnik na ispraznost onoga što pokušavamo učiniti trajnim. U susretu djevojaka i smrti prisutna je i određena doza prkosa - kao da se približavanjem onome čega se najviše bojimo otvara mogućnost oslobađanja od potrebe da neprestano budemo mladi, lijepi, poželjni i „vrijedni”.
Povijesni motivi izložbe lako pronalaze svoj odraz i u suvremenosti. Korzete i stroge društvene norme zamijenili su novi oblici kontrole tijela. Estetski zahvati, filtri, dijete i neprestana potreba za prilagođavanjem promjenjivim idealima ljepote. U društvu koje sve više ističe mladolikost i vitkost, sredstva za regulaciju tjelesne težine postaju i način približavanja nametnutim estetskim idealima. Granica između brige o vlastitom zdravlju i težnje za društveno poželjnim izgledom pritom se sve više zamagljuje. Iza promijenjenih metoda ostaje ista ljudska potreba - prilagoditi tijelo slici onoga što društvo u određenom trenutku proglašava poželjnim.
Autorica pritom ne govori samo o ženama već i o širem društvenom obrascu u kojem čovjek vlastitu vrijednost pokušava pronaći u onome što je prolazno. Materijalno, tjelesno i vidljivo dobivaju prednost pred odnosima, iskustvima i sjećanjima, kao da ih možemo zadržati i ponijeti sa sobom. U toj se suprotnosti otkriva paradoks ljudske potrebe da kontrolira ono što je od samog početka osuđeno na prolaznost.
„Do smrti” stoga nije izložba koja govori samo o smrti. Ona govori o životu provedenom u pokušaju da se od smrti pobjegne - o potrebi da ostanemo mladi, lijepi i zapamćeni, o strahu od gubitka kontrole i o društvenim vrijednostima koje nas uvjeravaju da svoju vrijednost moramo neprestano dokazivati. Istovremeno, autorica smrti pristupa gotovo zaigrano: djevojke joj prilaze, obgrljuju je i suočavaju se s njom bez potrebe da je prikriju. Smrt tako prestaje biti samo prijetnja i postaje sugovornik.
Izložba nas naposljetku vraća jednostavnoj, ali neugodnoj činjenici koju čovjek stoljećima pokušava zaboraviti: ljepota je prolazna, tijelo je prolazno, status je prolazan, a smrt je neizbježna. No upravo prihvaćanje te prolaznosti može otvoriti prostor za drukčije razumijevanje vlastite vrijednosti.
Lubanja na kraju ne postavlja pitanje koliko smo bili lijepi, uspješni ili vrijedni tuđeg divljenja, već što smo učinili s vremenom koje nam je bilo dano.
Nika Vrbica Pečnik
Izložba se održava u sklopu programa Gradski izlog mladih i sufinancirana je sredstvima Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
