Pet dana, pet stvari - Lea Plaščar, Astrid Jakšić i Adrian Krmpotić (Bodi)

PET DANA, PET STVARI

Pet dana. Pet(naest) predmeta. Tri umjetnika. Sukus je to performansa „5 dana 5 stvari“ koji je svojevrsni umjetničko-socijalni eksperiment. Troje studenata likovne akademije i prijatelja izoliralo se na pet dana u kući u Moslavačkoj gori, s ciljem stvaranja umjetnosti i poticanja kreativnosti u potpunoj osami i s minimalnim alatima. Prije početka performansa postavljena su jasna pravila: sudionici smiju ponijeti samo pet predmeta koje su sami odabrali, bez zajedničkog dogovora. Kako bi poštovali ograničenja, umjetnici su na sebi nosili više slojeva odjeće, osiguravajući si time čiste komade. Osnovni alati za život su ih zatekli u smještaju - pitka voda, šibice, posteljina i posuđe - dok su sa sobom, uz petnaest predmeta ponijeli i kameru, ključan alat za dokumentiranje performansa. Tijekom boravka u kući nisu imali pristup mobitelima ni internetu - izolacija od izvanjskog svijeta temeljni je aspekt eksperimenta.

Performans je bio izveden početkom listopada 2023. godine, kada su, s ruksacima napunjenim odabranim predmetima, zajednički krenuli na višesatno planinarenje do gorskog vrha Potrenka. Ondje ih je, usred prostrane livade, dočekala kućica - njihov dom i atelje u narednih 120 sati. Među predmetima koje su, sukladno pravilima, ponijeli na put bile su razne prehrambene namirnice, sapuni, maramice i druge potrepštine poput cigareta, kave i užeta. Iako su predmete birali prema vlastitim potrebama i željama, bili su svjesni da će njihovo vlasništvo u kući biti zajedničko i dijeljeno. S obzirom na ograničenost namirnica, svakodnevne radnje - od kuhanja, čišćenja i kupanja - postali su izazovi, testovi njihove domišljatosti. Osim što su kreativnu energiju usmjeravali na stvaranje umjetničkih djela, sada su i najjednostavniji zadaci, poput kombiniranja namirnica u ukusno jelo, zahtijevali inventivnost. Time su kuhanje i stvaranje postali isprepleteni procesi stvarala[tva.  Bez stimulacije ekrana, vrijeme su zajednički provodili u razgovoru, stvaranju i improvizaciji - igra i druženje postali su dio kreativnog izraza. U novim uvjetima, u kojima se njihov uobičajeni način života činio dalekim, otkrivaju koliko je malo resursa i puno mašte potrebno za život.

U kući koja je okružena gustom šumom, njihove životne navike su se promijenile. Većina radnji ovisila je o prirodnim resursima koje su pronašli oko sebe. S obzirom na to da u kući nisu imali sat, dnevni ritam im je diktirao ciklus prirode. Sunce im je određivalo početak i kraj dana, dok su zvukovi šumskih susjeda, čagljeva i stršljena, postali vremenski signali. U izoliranom mikrosvijetu na Potrenki, priroda je predstavljala nužnost, a ne razonodu.

Izolacija i uvjeti života u tih pet dana, naveli su umjetnike na istraživanje alternativnih oblika umjetničkog izražavanja, prisiljavajući ih da se služe onime što im je dostupno. Bez pristupa klasičnim likovnim materijalima, improvizacija je postala ključni element u stvaranju. Grančice i vlasi kose postali su kistovi, a ugljen od ugaraka i zagorenih kestena zamijenili su pigment. Umjesto papira, koristili su ambalažu od hrane, koru drveta i komade odjeće. Čak su i vlastita tijela koristili kao medij umjetnosti, kroz koji su dodatno istraživali ideju performansa i body arta.  Oslanjajući se na principe land arta, koristili su predmete iz prirode kako bi stvarali privremene kompozicije pomicanjem, slaganjem i preoblikovanjem okoliša. Dio njihovog rada ostao je u prirodi, gdje je prepušten (ne)milosti vremenskih uvjeta i nepredvidljivih transformacija prirode.

Izolacija, u svrhu umjetničkog stvaralaštva i introspekcije, je praksa prisutna u opusu mnogih umjetnika. Mnogi su se pisci, primjerice, povlačili u prirodu kako bi mogli neometano i bez društvenih očekivanja uroniti u svoj rad. Sličnu ideju slijede i studenti na Potrenki, postavljajući izazov vlastitoj kreativnosti i snalažljivosti kroz ograničavanje resursa. Suvremeni konzumeristički svijet obiluje lako dostupnim potrepštinama, koje se često olako i nepromišljeno koriste. Ovim eksperimentom umjetnici preispituju upravo takav odnos prema materijalnim resursima, polazeći od pretpostavke da ograničenja mogu potaknuti inovaciju i promišljanje novih kreativnih rješenja. Umjesto da se oslanjaju na poznate tehnike i kupljene materijale, prisiljeni su koristiti ono što im je trenutno dostupno - bili to materijali iz prirode, odbačeni predmeti ili vlastito tijelo. Iako sami umjetnici u performansu pronalaze bijeg od konzumerizma i urbanog života, način dokumentiranja i predstavljanja njihovog rada podliježe istim konzumerističkim obrascima koje propituje. Ideja pomnog praćenja izoliranog boravka, te promjena koje sudionici prolaze vuče paralelu s reality televizijom. Kao i kod tog popularnog TV programa, i ovdje se bilježi intimni suživot sudionika u izoliranom prostoru, izazivajući voajerističku znatiželju publike. Taj aspekt rada dodatno je naglašen postavom izložbe - pet televizora na kojima se prikazuje njihov život tijekom pet dana. Ovaj rad stoga istovremeno kritizira senzacionalistički i voajeristički karakter reality emisija i kapitalistički način konzumacije, dok ujedno preuzima i reproducira iste te procese. Time se otvara pitanje granica između javnog i osobnog. Za razliku od insceniranih događaja u reality emisijama, „reality“ koji je prikazan na izložbi je dokumentacija autentičnih i iskrenih iskustava. No, samim činom snimanja i izlaganja tih trenutaka publika ih nužno promatra kroz određeni okvir, što dodatno problematizira način na koji konzumiramo „stvarnost“ kroz medijski ili umjetnički sadržaj.