Petra Slobodnjak / Putešestvije - neopipljive granice

Povod za izlaganje biciklističkih putešestvija bila je trudnoća i prihvaćanje da je takvoj vrsti putovanja došao kraj. Od 2012. godine s dečkom, sada mužem, krenula sam na putovanja biciklom, koji sam kao prijevozno sredstvo, odabrala zbog njega. Te godine išao je u Francusku s muškim prijateljima, a ja sam se osjećala isključeno iz avanturističkih podviga jer nije vjerovao da sam spremna za takvu vrstu izazova. Stao je na žulj mom drčnom karakteru pa smo tri dana nakon što se vratio, biciklom otputovali na Durmitor kako bismo trčali utrku od dvadeset pet kilometara. U narednim godinama pedalirali smo Albanijom, Kosovom, Grčkom, Makedonijom, Hrvatskom, Crnom Gorom, Indijom, Kazahstanom i Kirgistanom. Na svakom putovanju postojao je moment u kojem je moja mentalna snaga došla do granica svojih mogućnosti. Na prvom je to bilo na asfaltiranoj cesti koja se od Dubrovnika diže prema Bosni i Hercegovini. Na zadnjem, u Kirgistanu, prilikom guranja trideset pet kila teškog bicikla po planinarskoj stazi pokušavajući stići na prijevoj Jukku na 3640 m koji se nalazi netom ispod granice vječnog snijega. Izložene fotografije vizualni su fragmenti svakodnevice snimljeni kako bi od zaborava sačuvali vizure godišnjih odmora, a emotivno odražavaju stanja u kojima sam bila tada i u kojima se prepoznajem danas kao mama. Tekstovi su fotografije, mentalne granice  koje nikada nisu snimljene. Niti su zapisane u dnevnike. Jer sam ih neposredno nakon iskustva pokušala sakriti. Nose određenu težinu pa je bilo prerano za bilježenje. Retrospektivno gledajući odležano iskustvo, mentalna pucanja su moja najvibrantnija sjećanja i najdraže anegdote. Iz njih sam naučila najviše o sebi i nama kao paru, a pokazale su se i kao izvrsna priprema za roditeljstvo. Jer osjećaji su isti. Strah. Preplavljenost. Uzbuđenje. Umor. Prisutnost. Iskustvo u kojem se oba partnera nalaze prvi put. Iskustvo koje istovremeno ispunjava i crpi. Oblikuje iznutra.

Petra Slobodnjak

--------------------------------

O biciklističkim putešestvijama
 
Lako je putovati s podebljim novčanikom i ugodnim turističkim itinerarom. Još je lakše prepustiti se mitu o odmoru: nekoliko dana izdvojenih iz svakodnevice koji trebaju nadomjestiti cijelu godinu rutine, pritisaka i umora - iskustvo dostupno tek nekima. S druge strane, postoje i drugačija vrsta putovanja: ona koja financijski zahtijevaju vrlo malo, u kojima je komfor asketski, ali iskustvo intenzivnije. Putovanja u kojima ljudi hodaju, pedaliraju ili guraju vlastiti teret uzbrdo, pomičući i istražujući tjelesne i mentalne granice, tragajući za odgovorima i smislom, povezujući se sa svijetom ili, pak, pružajući mu otpor, unutar minimalnih uvjeta.

O tome vrlo slojevito u knjizi Wanderlust: A History of Walking piše Rebecca Solnit, istražujući hodanje kao povijesnu, političku i osobnu praksu. Za Solnit hodanje je način mišljenja tijelom: koračajući čovjek ulazi u drugačiji odnos sa sobom i prostorom kojim je okružen. Jer hodanje usporava, izoštrava percepciju, izlaže tijelo naporu i neugodi otvarajući, između ostaloga, prostor za emotivne i kognitivne pomake. Na tom tragu svoju kartu kretanja umjetnica Petra Slobodnjak bilježi fotografijom i razlaže tekstom u izložbi Biciklističke putešestvije. No uz navedeno, još je jedna razina na koju rad ukazuje, suptilni obrat koji se događa u trenutku dok snimljenim materijalima pristupa iz pozicije umjetnice. Riječ je o iskazima koji prate fotografije, ali koji se ne odnose na ono što je zabilježila u dnevniku putovanja, nego o dijelovima koji su tada ostali izostavljeni, pa ih sada, s vremenskim odmokom od nekoliko godina i u drugačijim okolnostima, priziva u pamćenje i bilježi u tekstu. Na taj način fotografske vizure s putovanja Albanijom, Kosovom, Grčkom, Makedonijom, Hrvatskom, Crnom Gorom, Indijom, Kazahstanom i Kirgistanom, istovremeno govore i o tome da je određene uvide moguće steći  tek se vremenskim odmakom, promjenom okolnosti i drugačijom pozicijom. Drugim riječima, ne mora se otići nikamo - ostati na istom mjestu, u poznatom prostoru, jednako je valjano iskustvo. Na osnovi ovih udaljenih vremenskih i prostornih konstelacija, između ondje i tu, i onda i sada, na mjestima njihova preklapanja, autorica gradi izložbu fotografijom i tekstom. U galerijskim izlozima supostavlja ih u ravnopravan odnos na način da tekst tretira kao jednakovrijedan pandan vizualnim materijalima, odnosno kao sliku. Onu fotografsku koju zahvaćamo totalitetom pogleda i onu tekstualnu kroz koju se krećemo minimalnim tjelesnim pokretima očnih jabučica koji nose čitanje. Pa u njihovom suodnosu saznajemo pozadinu biciklističkih putovanja na koja odlazi u društvu svojeg partnera. Dijelovi gorskog zelenila koji u tragovima izviru iz pukotina stijena i klisura, cesta ili tek naznaka puta omeđenog planinskim lancima, magla i vodena para koje mjestimično zaklanjaju pogled, gusto raslinje iz kojeg izranja nadgrobni spomenik kao jedini znak nekadašnjeg života, prašnjavi put koji se rasteže prema horizontu i oblak prašine u prvom planu koji ostaje iza bicikla, fotografski su zapisi kretanja. Priroda je u ovim prizorima ogoljena, očišćena od viškova, lišena turističke estetike koja krajolik pretvara u pozadinu odmora. Nema razgledničkih vizura, dokolice ili opuštanja. Malo je toga što bi nalikovalo ugodnom putovanju. Pa i fotografije dvaju interijera nose određenu zagonetnost i dezorijentiranost, funkcionirajući kao prostorni pandan osamljenim i tihim prirodnim vizurama. Autorica fotografira stubište na čijem se vrhu nalazi kristalni luster, ili, pak, rasvjetna tijela snima izbliza, pa zavarani kadriranjem i kutom snimanja, na prvi pogled ne možemo točno razaznati što zapravo promatramo. Prirodni i izgrađeni prostori zajednički se upisuju u osobnu topografiju putovanja.
 
No vizure u koje gledamo ni ne moramo nikada vidjeti uživo, kamena staza koja to gotovo da i nije, a mora se prijeći, može biti povezana s posve udaljenim mjestom, sjećanjem ili osjećajem. Nisu sva iskustva naša i ne možemo svako proživjeti na vlastitoj koži što ne znači nužno da se s istim ne možemo povezati. Da u nekoj sferi, iz nekog kuta ne može rezonirati i s nama i našim životima. Drugim riječima, dok stojimo ispred fotografija i čitamo tekstove, moguće je dozvati vlastita iskustva i ondje gdje i onda kada to nužno ne očekujemo. Ili, ako se poslužim riječima Alberta Manguela i malo ih prilagodim kontekstu, autorica je ona koja nam nešto prikazuje, fiksira vizure u koje gledamo, izabire ih i izdvaja, ali krajobraz koji se izmjenjuje pred našim očima, pripada onome tko gleda, koji nema druge odgovornosti osim da kroz prozore uhvati prirodu. No potonje se ne odnosi samo na promatrača ispred galerijskih izloga, nego i na autoricu koja sada i sama postaje izmještena u odnosu na vlastiti rad. Naime, iako je tijekom biciklističkih putešestvija paralelno s fotografiranjem vodila i dnevnik putovanja, tekstovi postavljeni usporedno s fotografijama prizivaju sjećanje provučeno kroz sada drugačiju vizuru - onu roditeljsku. Na tom tragu ključni momenti putovanja postaju točke rascjepa i spajanja, rasapa i okupljanja, pukotina i šavova, a koji u promijenjenim okolnostima dobivaju nova značenja. Sabrani u tekstovima i slikama, sada se pokazuju kao temelj partnerskog odnosa u kontekstu roditeljstva, upisujući  napore, prelaske i odluke u novu zajedničku svakodnevicu.
Povezujući fotografije s tekstom, autorica govori o specifičnom iskustvu na koje nije nužno odvažiti se, ali ga je moguće sagledati i osjetiti. Putovanje se ispostavilo kao metoda spoznaje i način da se vlastite granice pomaknu, a svijet razumije izvan zadanih struktura. Tu dolazi moć teksta i slike, umjetnosti koja može prenijeti iskustvo drugoga i otvoriti prostor zajedničkog doživljaja. O tome, između ostalog govori i ova izložba.
 
Petra Dolanjski Harni

//////////////////////////////
 
//////////////////////////////

Galerija Prozori - Knjižnica S. S. Kranjčevića
Zapoljska 1, Zagreb
Radno vrijeme: ponedjeljak - petak / 8 - 20 h / subota / 8 - 14 h /
Tel: 38512318596
e-mail: galerija.prozori@kgz.hr
http: www.kgz.hr