Pisma iz parka
Životopis
Vlasta Pastuović Aleksić rođena je 1963. godine u Sisku.
Na College of Visual Arts (Arthouse) u Ljubljani završila je preddiplomski (dipl. slik.), a potom i diplomski sveučilišni studij (mag. Lik. umj.).
Kod renomiranog terapeuta kliničke ekspresivne art psihoterapije Avi Goren-Bara iz Izraela završila je seminar iz art psihoterapije u radu sa djecom i adolescentima.
Na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu završila je seminar iz ekspresivne art terapije u edukaciji i rehabilitaciji (Modul I.)
Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika – HDLU-a i Hrvatskog keramičarskog udruženja – Kerameikon iz Varaždina. Sudjelovala je na velikom broju skupnih i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu (USA/New York, Francuska/Turckheim).
Uz likovno stvaralaštvo bavi se izradom umjetničkog nakita i pedagoškim radom.
Živi i radi u Zaprešiću.
Na College of Visual Arts (Arthouse) u Ljubljani završila je preddiplomski (dipl. slik.), a potom i diplomski sveučilišni studij (mag. Lik. umj.).
Kod renomiranog terapeuta kliničke ekspresivne art psihoterapije Avi Goren-Bara iz Izraela završila je seminar iz art psihoterapije u radu sa djecom i adolescentima.
Na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu završila je seminar iz ekspresivne art terapije u edukaciji i rehabilitaciji (Modul I.)
Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika – HDLU-a i Hrvatskog keramičarskog udruženja – Kerameikon iz Varaždina. Sudjelovala je na velikom broju skupnih i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu (USA/New York, Francuska/Turckheim).
Uz likovno stvaralaštvo bavi se izradom umjetničkog nakita i pedagoškim radom.
Živi i radi u Zaprešiću.
Kontakti:
Mob. 091/569 2847
vlastapastuovic@gmail.com
www.vlastaart.hr
Recenzija izložbe
Vlastini radovi evociraju formu sketchbooka - vizualnoga dnevnika vlastitih misli. Autoričini kolaži spremnici su, arhivi motoričkog, vizualnog te mentalnog zapisivanja i procesuiranja prepoznatoga podražaja, danog, perceptivno osviještenog i priželjkivanoga trenutka. Osjetila detektiraju i izvlače zaboravljene misli i sjećanja poput onih proisteklih iz memorije djetinjstva. Naše tijelo također pamti okusima, dodirima, osjećanjem podražaja... To nas navodi na Vlastino rekonstruiranje svijeta kolažima iz bliskoga odnosa prema osobnom i esencijalnom stanju stvari, sazdanom od brojnih razina i slojeva, koji se potonjom montažom obojenih fragmenata multipliciraju i sintezom prožetom obojenim psihološkim napetostima izrastanja i poniranja i dinamičnoga kretanja kolorističkim perspektivama naposlijetku usklađuju kontrapunktom između detalja i cjelovitoga pokrenutoga vizualnoga sklopa. Sve je to izrađeno u bliskim odnosima prema vlastitome teritoriju sjećanja u suodnosu prema vizualnome scenariju prošle, sadašnje i imaginarne budućonosne slike svijeta. "Dok nas proces civilizacije, jezgru kojega tvore znanost, uči steći distancu naspram ljudi i stvari, tako da ih imamo pred sobom kao predmete, fiziognomijski smisao pruža nam ključ za sve ono što odaje blizinu prema okolini. Njegova tajna je intimnost, ne distanciranje; on ne pohranjuje stvarno-sadržajno nego konvivijalno znanje o stvarima. On zna da sve ima obličje i na svako obličje govori višestruko: koža može slušati, uši mogu gledati, a oči razlikuju vruće i hladno. Fiziognomijski smisao pazi na napetost oblika te osluškuje, kao susjed stvari, njihovo ekspresivno šaputanje.“ (Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma).
Kao da se nalazimo pred autoričinom vizijom samoorganiziranja samoniklih, u sve živo i prirodno ugrađenih, fraktala okusa i mirisa jednoga trenutka, jednoga dana, koji su odbili zaboraviti ljepotu života i postojanja. Naizgled neprimjetni, ključni su podsjetnik veselih i pozitivnih misli; raznih impresija koje često olako podrazumijevamo. Zaustavljeni, sićušno mjerljivi tren odražava primijećenu ljepotu jutra, zrake Sunca, užitak kretanja i komunikaciju između ljudi i svijeta, svijeta i ljudi te svijeta i svijeta. To je razložni, a nevidljivi Logos koji povezuje sve. Kompozicija Vlastinih radova sustavan je niz fragmenata i razvojnih elemenata autoričinih prethodnih ciklusa. Oblici se ponavljaju, ali ovoga puta impuls trenutnog stanja - vidljiv u trganju i raslojavanju papira - razvija novu shemu usporednu ideji dinamizirana optičkoga sklopa. Faktor sigurnog i poznatog, svojstvenog i etiketiranoga u Vlastinom rukopisu razbija se kaotično-kontroliranom simboličkom negacijom ostvarenom postupkom trganja, kidanja, višedimenzionalnoga preslagivanja obojena papira. Ovakav poriv trag je eksperimentiranja, čitanja i otkrivanja temeljnog instinkta; traženja vlastitoga razloga stvaralačkog čina. Vlastini kolaži organizirano su bojno polje, sukob naučenog i nesvjesnog. Jedan od manifestiranih dokaza nesvjesnoga svojstva nalazi se u ispisivanju rečenica unutar slike. Dobivajući kvalitetu grafizma riječi stupnjevito gube vezu između simbola i značenja. Vlastin rukopis otkriva nasljeđe Matissa i Kandinskog te šarenog i apstrahiranog hipnotičkog popizma utkanog u kvalitetu linije i kolorističku interakciju između dijelova i kompozicijske cjeline; poetičnom spektru koji u psihološkoj osi prema promatraču stvara doživljaj sinestezije. U pojedinim kolažima čujemo boje, vidimo zvukove i dodir, prepoznajemo okuse i oblikujemo mirise.
Paula Bučar
Mob. 091/569 2847
vlastapastuovic@gmail.com
www.vlastaart.hr
Recenzija izložbe
Vlastini radovi evociraju formu sketchbooka - vizualnoga dnevnika vlastitih misli. Autoričini kolaži spremnici su, arhivi motoričkog, vizualnog te mentalnog zapisivanja i procesuiranja prepoznatoga podražaja, danog, perceptivno osviještenog i priželjkivanoga trenutka. Osjetila detektiraju i izvlače zaboravljene misli i sjećanja poput onih proisteklih iz memorije djetinjstva. Naše tijelo također pamti okusima, dodirima, osjećanjem podražaja... To nas navodi na Vlastino rekonstruiranje svijeta kolažima iz bliskoga odnosa prema osobnom i esencijalnom stanju stvari, sazdanom od brojnih razina i slojeva, koji se potonjom montažom obojenih fragmenata multipliciraju i sintezom prožetom obojenim psihološkim napetostima izrastanja i poniranja i dinamičnoga kretanja kolorističkim perspektivama naposlijetku usklađuju kontrapunktom između detalja i cjelovitoga pokrenutoga vizualnoga sklopa. Sve je to izrađeno u bliskim odnosima prema vlastitome teritoriju sjećanja u suodnosu prema vizualnome scenariju prošle, sadašnje i imaginarne budućonosne slike svijeta. "Dok nas proces civilizacije, jezgru kojega tvore znanost, uči steći distancu naspram ljudi i stvari, tako da ih imamo pred sobom kao predmete, fiziognomijski smisao pruža nam ključ za sve ono što odaje blizinu prema okolini. Njegova tajna je intimnost, ne distanciranje; on ne pohranjuje stvarno-sadržajno nego konvivijalno znanje o stvarima. On zna da sve ima obličje i na svako obličje govori višestruko: koža može slušati, uši mogu gledati, a oči razlikuju vruće i hladno. Fiziognomijski smisao pazi na napetost oblika te osluškuje, kao susjed stvari, njihovo ekspresivno šaputanje.“ (Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma).
Kao da se nalazimo pred autoričinom vizijom samoorganiziranja samoniklih, u sve živo i prirodno ugrađenih, fraktala okusa i mirisa jednoga trenutka, jednoga dana, koji su odbili zaboraviti ljepotu života i postojanja. Naizgled neprimjetni, ključni su podsjetnik veselih i pozitivnih misli; raznih impresija koje često olako podrazumijevamo. Zaustavljeni, sićušno mjerljivi tren odražava primijećenu ljepotu jutra, zrake Sunca, užitak kretanja i komunikaciju između ljudi i svijeta, svijeta i ljudi te svijeta i svijeta. To je razložni, a nevidljivi Logos koji povezuje sve. Kompozicija Vlastinih radova sustavan je niz fragmenata i razvojnih elemenata autoričinih prethodnih ciklusa. Oblici se ponavljaju, ali ovoga puta impuls trenutnog stanja - vidljiv u trganju i raslojavanju papira - razvija novu shemu usporednu ideji dinamizirana optičkoga sklopa. Faktor sigurnog i poznatog, svojstvenog i etiketiranoga u Vlastinom rukopisu razbija se kaotično-kontroliranom simboličkom negacijom ostvarenom postupkom trganja, kidanja, višedimenzionalnoga preslagivanja obojena papira. Ovakav poriv trag je eksperimentiranja, čitanja i otkrivanja temeljnog instinkta; traženja vlastitoga razloga stvaralačkog čina. Vlastini kolaži organizirano su bojno polje, sukob naučenog i nesvjesnog. Jedan od manifestiranih dokaza nesvjesnoga svojstva nalazi se u ispisivanju rečenica unutar slike. Dobivajući kvalitetu grafizma riječi stupnjevito gube vezu između simbola i značenja. Vlastin rukopis otkriva nasljeđe Matissa i Kandinskog te šarenog i apstrahiranog hipnotičkog popizma utkanog u kvalitetu linije i kolorističku interakciju između dijelova i kompozicijske cjeline; poetičnom spektru koji u psihološkoj osi prema promatraču stvara doživljaj sinestezije. U pojedinim kolažima čujemo boje, vidimo zvukove i dodir, prepoznajemo okuse i oblikujemo mirise.
Paula Bučar
