Renata Demirović u mirovini je od 2018. godine kada započinje s neumornim radom na plastičnim torbama. Iznenadnim viškom vremena stvorenim odlaskom u mirovinu i manjkom financijskih sredstava za neki skuplji hobi, a željom da bude kreativna i ima osjećaj svrhe koji daje smisao umirovljeničkim danima, započela je njena priča s torbama. Napravljene su unutar godine dana, od studenog 2018. do kraja listopada 2019. Renata Demirović radila je na torbama puno radno vrijeme svaki dan.
Osnovna sirovina su „plastik-fantastik“ vreće za smeće. Cjenovno pristupačan materijal, pomalo neugledan, to je sirovina prema kojoj se nema poštovanja, koja dozvoljava sistem pokušaja i pogreške i time pruža dimenziju opuštenosti i bezbrižnosti.
Autorica je prvo savladala tehniku izrade koju je naučila na internetu od ljudi koji su nesebično dijelili svoje znanje i vještine, a njima se ovom prilikom zahvaljuje. Zatim je krenula s izradom torbi.
Važno joj je bilo na kraju rada i truda imati konkretan proizvod. Također joj je bilo vrlo važno da taj proizvod zadovoljava njen estetski zakon i da bude upotrebljiv.

Nadahnuće, kao i obično dolazi s radom i puno rada čini ga neiscrpnim. Još nešto, ne manje značajno činjenica je da sva silna količina proizvedene, teško razgradive i teško reciklirajuće jeftine jednokratne plastike, koja se u trenutku upotrijebi i baci, postane dugotrajno upotrebljiva i da ju na stanoviti način voli i poštuje osoba koja ju upotrebljava.
S  početkom epidemije Covida - 19 imala sam previše torbi i snažnu potrebu za boravkom na otvorenom. Prestala sam raditi torbe i počela učiti vrtlarenje. Vrtlarila sam intenzivno više od četiri godine, a sada započinjem učiti neke nove zanimljive stvari. Moram imati svoje male ciljeve kako bih zaslužila disati.  (Renata Demirović)