Poetika tijela

Da je Lidija Vukčević nadasve pjesnikinja, vidi se i po tome što ona svoje spise u prozi ne nastoji okupiti pomoću niti priče, nego oblicima svojevrsnog  poetskog enciklopedizma ili maštovitog usustavljanja uspomenske građe. O njima  govore naslovi već objavljenih knjiga kao što su "Rječnik slučajnosti", "Moj filozofski rječnik", ili pak "Rječnik nužnosti". Ono naime što ona usustavlja tako nije kaos životnih situacija, slučajnosti kojima nas one naplavljuju, nego nešto posve drugo: zakonitost po kojoj krhotine gravitiraju nekom središtu sabranosti. Dva su elementa primjetna u njezinom pristupu: strategija borbe protiv kaosa koji se suprotstavlja memoriji, jednom od posljednjih uporišta naše vezanosti uz život.  S druge strane, autorica definira svoj tematsko-svjetonazorski vidokrug ili, rjeđe, bilježi takve pomisli koje reklo bi se slučajno dolaze na vrh njezina pera, tog osjetljivog seizmografa jednako vezanog za stanište kao i za izraziti unutarnji duševni napon. Naslov "Poetika tijela" daje nam međutim do znanja nešto drugo. To je najprije strategija poetske prakse, što znači tvorbe sredstvima poetskog jezika. Čitamo li "Poetiku tijela" vidjet ćemo da joj svrha nije sačinjati pjesme, nego analizirati sposobnosti tijela sa stajališta poetike očevidnosti. Riječ je dakle o svojevrsnoj pjesničkoj fenomenologiji ili o viđenju s očuđujućeg gledišta tijela samog. O tome pjesnikinja govori u posvetnim stihovima na početku knjige:
 

                                                                        
                                                                                                                                                                                               (isječak iz teksta Zvonimira Mrkonjića)

LIDIJA VUKČEVIĆ (Zagreb, 1954.), diplomirala je jugoslavistiku i filozofiju te magistrirala i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Postdoktorsko usavršavanje upisala je i završila na Universite Stedhal Grenoble, u Francuskoj. Niz godina radila je kao srednjoškolska i sveučilišna nastavnica. Objavila je pedesetak znanstvenih i preko stotinu stručnih radova u domaćoj i inozemnoj periodici, na hrvatskom i talijanskom jeziku. Prevodi s talijanskog i francuskog te na talijanski jezik. Objavila je dvije znanstvene monografije o V. Milićeviću (1985.) i M. Crnjanskom (1995.), zatim pet zbirki pjesama (Boja šafrana (1992.), Il velo (1997.), Latinska knjiga (1998.), Lepeza (1999.), Zagrljaj jezika (2011.)) i devet knjiga proze (Rječnik slučajnosti (2006.), Pisma jednog teroriste jednom sadisti (2006.), Moj filozofski rječnik (2008.), Obične stvari (2009.), Fabrika malih utopija (2011.), Kiši li neprekidno nad Kotorom? (2012.), Rječnik nužnosti (2013.), Istinite priče (2014.), Zapadni zapisi (2015.)). Od 2012. godine bavi se i fotografijom. Izlaže u Italiji, Zagrebu i Crnoj Gori. Dosad je imala tri samostalne izložbe.