Pogled iz mišje rupe

POGLED IZ MIŠJE RUPE KATARINE RADOŠEVIĆ GALIĆ
 
Katarinu Radošević Galić upoznala sam prije petnaestak godina radeći na postavljanju velike retrospektivne izložbe o 100 godina hrvatske scenografije i kostimografije, a u tom je povijesnom hodu njezin kostimografski opus predstavljao suvremenu fazu hrvatske kostimografije novoga tisućljeća.
Profesionalnu kostimografsku karijeru Katarina Radošević Galić započela je sredinom devedesetih godina, nakon završetka Škole za primijenjenu umjetnosti i Tekstilno-tehnološkoga fakulteta te doškolovanja u Beču.
Jedna od specifičnosti kojima se istaknula na području suvremene hrvatske kostimografije je osebujan kostimografski rukopis za plesne predstave. U njima do punoga izražaja dolazi njezin smisao za suigru ljudskoga tijela u pokretu i kostima koji taj pokret dodatno naglašava i produbljuje (velikim dijelom baziran i na njezinoj vlastitoj plesnoj edukaciji u Školi za ritmiku i balet) i njezina sklonost eksperimentiranju i kazališnoj preobrazbi materijala od kojih je kostim izrađen.
Ono što Katarinu Radošević Galić također izdvaja od nekih suvremenih kostimografa je način na koji oblikuje kostime na svojim kostimografskim skicama koje zbog svoje naglašene slikarske komponente često imaju vrijednost samostalnih likovnih djela, što se zorno može vidjeti i na ovoj izložbi. Ipak, iz teatrološke perspektive, ali i iz perspektive kazališta za koje su u prvome redu mišljene i rađene, riječ je o ponajprije kostimografskim skicama koje su ujedno i minuciozne studije karaktera. Ono što se na njima uočava jest, osim izražene likovnosti, u prvome redu sugestivan prikaz dramaturgije svakog pojedinog lika te skupine likova i njihovih odnosa u cjelini. Naime, proces kostimografskoga rada Katarine Radošević Galić, nakon čitanja teksta, započinje od crteža olovkom, i to crteža očiju a onda i lica lika, dakle od profiliranja duhovne i tjelesne fizionomije lika, koji potom odijeva svoju odjeću, odnosno kazališni kostim. Zanimljivo je pritom što, za razliku od većine kostimografa s čijim sam se radom dosad imala prilike susresti - izuzev Ike Škomrlj, koja je za Katarinu Radošević Galić u profesionalnom smislu i svojevrsna duhovna majka i mentorica - na skicama rijetko vidimo samo jedan lik već uglavnom više njih, ili više inačica jednoga lika kao proces poniranja u nj, njegovoga razotkrivanja ili ljuštenja njegovih slojeva, odnosno skupni prizor ili pak kostimografsku razradu cijeloga prizora: skica priča priču ne samo o kostimu ili jednom liku i njegovom duhovnom profilu, nego i o njegovim odnosima s drugim akterima dramskoga zbivanja, te fizičkim i mentalnim prostorom u kojem egzistira i koji ga oblikuje. Otuda i specifična pozadina njezinih skica, bilo da su to tekstualni citati iz djela, bilo da su to elementi sredine iz koje lik potječe. Dodatno su bogatstvo na njezinim skicama i kolažni isječci sa starih fotografija, odnosno iz različitih tiskovina koji s njezinim crtežima stupaju u dijalog kao komentar, predložak, objašnjenje, motivacija ili cilj.
Ova je izložba usredotočena na skice, dakle nema ni realiziranih kostima ni fotografija s predstava pa je proces rada na kostimima ovdje zaustavljena na pola puta: u punom se smislu kazališni kostim nakon ideje na skici i provedbe u krojačnici ostvaruje tek na sceni, u predstavi, na tijelu izvođača i u suigri sa svim ostalim komponentama izvedbe, poput scene, svjetla, izgovorene riječi ili glazbe.
Za kraj stoga ostavimo želju da se s kostimografskim radovima Katarine Radošević Galić što češće susrećemo.
 
                                                      Dr.sc. Martina Petranović, Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU
 
Životopis autorice izložbe
Katarina Radošević Galić rođena je 1973. u Zagrebu. Završila je školu za balet i ritmiku, Školu primijenjene umjetnosti i dizajna (Odjel arhitekture), Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu i satove glume u Zagrebačkom kazalištu mladih kod profesorice Zvjezdane Ladike. Boravila je u Beču kod prof. Hundertwassera na studiju slikarstva. Bila je suradnica brojnim kostimografima, a 1996. godine započinje samostalnu karijeru. Napravila je stotinjak samostalnih kostimografija i održala 10 samostalnih i više grupnih izložbi. Jedna od najzanimljivijih umjetnika mlađe generacije. Sudjeluje na Zagrebačkim salonima, izlažući kostime, slike za kostime, ilustracije. Dobitnica je nagrade ASSITEJA za najbolju kostimografiju za predstavu “Kako je Tonkica kupovala kruh” kazališta Mala scena. Neke od nagrađivanih predstava su joj: “Ko to tamo peva” u Narodnom pozorištu u Beogradu, “Unterstadt” u HNK-u u Osijeku, “Cyrano de Bergerac“ i “Cirkus primitif balet” u HNK-u u Zagrebu, “Jučer sam se sjetio plave” u Kazalištu slijepih i slabovidnih “Novi život” u Zagrebu. Među posljednjim predstavama bile su balet "Žetva" u Narodnom pozorištu u Sarajevu te balet "PEPELJUGA“ u Nacionalnoj operi i baletu u Skoplju. Ilustrirala je knjige “Irena i pet kristalnih peharčića i “Konj i magarac” Silvije Šesto, knjigu “Savršeni svijet ili Važno je biti bez putra na glavi” Melite Rundek te naslovnicu “Ljubim i ništa više” Daniele Bobinski. Godine 2020. Sudjelovala je na Ilustrofestu u Beogradu, a 2021. na 28. Biennaleu ilustracija u Bratislavi (BIB 2021). Također je održala brojne likovne radionice za djecu, te vodila kostimografske radionice (Novigradsko proljeće i Međunarodni dječji festival u Šibeniku). Poznata je po tome što stvara slike likova za predstavu, predstavlja kostime i tehnički prikaz kostima. Kad ne radi ništa od toga, redovito vodi svog psa Bucka u šetnju i pritom fotografira. Prvu samostalnu izložbu kostimografskih skica ostvarila je u siječnju 2014. u Knjižnici Novi Zagreb u Travnom. Prvu samostalnu izložbu fotografija imala je u Knjižnici Vjekoslava Majera u Zapruđu, 2021. godine. Članica kostimografske i ilustratorske sekcije. Član je je ULUPUHa i HZSU-a. Sudjelovala je u projektu 54+ u organizaciju ULUPUH-a.