Poznato-nepoznata Slavka

Slavka Pavić jedna je od najvažnijih hrvatskih fotografkinja. Fotografirati je započela pedesetih godina, u vremenu rasta interesa za fotografiju i njezinog potvrđivanja kao autonomne umjetnosti u Hrvatskoj. Tada se na nagovor supruga, fotografa Milana Pavića, učlanila u Fotoklub Zagreb. Od samih početaka u svom radu pokazuje interes za detalje i strukture, te nepogrešiv osjećaj za kompoziciju. Kroz njezino stvaralaštvo pratimo u jednakoj mjeri dokumentarizam kroz bilježenje promjena u gradu, kao i pejzaže. Često koristi urbani krajolik kao podlogu za dinamičnu likovnu igru, u gradskim vizurama pronalazi sjenama naglašene geometrijske oblike. Kroz zanimljive izreze reinterpretira svakodnevne motive. U pozadini njene ideje često stoji priča, nerijetko uz duhoviti komentar. Njezin se rad može svesti na nekoliko osnovnih tema: grad, priroda, čovjek, fotografija. U svojim fotografijama uvijek zadržava pripovijednu komponentu i osobni komentar, što ju definira kao predstavnicu subjektivne fotografije.

Poznato-nepoznata Slavka naslov je izložbe fotografskih portreta. Portretni ciklus je novost u odnosu na poznati i visoko valorizirani opus crno-bijelih fotografija koje su proslavile Slavku Pavić i doveli je u rang nezaobilaznih fotografkinja 20. stoljeća. Dok se ranije maksimalno usredotočila na formalne elemente, sada joj je čovjek u prvom planu; štoviše lice kao istureni znak osobnosti. Portreti sugrađana već svojim sadržajem ulaze u područje dokumenta vremena. Snimljeni u javnom prostoru na kulturno-umjetničkim događanjima imaju i reportažni karakter. Istodobno ciklus fotoportreta Slavke Pavić prilog je uočavanja i poštivanja ljepote ljudske raznovrsnosti i humanosti u najširem smislu riječi., piše Branka Hlevnjak.

Gdje god išli, gdje god se kretali, gledaš oko sebe, doživljavaš, zar ne? Svakako je važno gledati. Tu vas fotografija izbrusi. Nauči vas gledati intenzivnije i selektivnije. Ima mnogo toga pozitivnog u fotografiji. Koliko je ona promijenila svijet, koliko približila ljude, donijela informacija! (...) Slike mi se same nameću. Ne trebam ih tražiti. One su posvuda, samo treba gledati i osjetiti ih. Koji puta se treba popeti na visoki zvonik, na terasu nebodera, na brdo. Tamo se otvaraju novi vidici. (...) Stabla su posebna priča. Divim se svakom stablu. Koliko ono naraste, traje, opstaje na vjetru, kiši, suncu, i lista i cvate svako proljeće, obnavlja se, pa i usahne. Uči nas životu.  
                                                                                                                                                                                       (iz intervjua u Hrvatskom slovu, 8. kolovoza 2014.)