Predstavljamo mlade članove DHK-a: Josipa Marenić

Na novom književnom susretu DHK-a "Predstavljamo mlade članove" očekuje nas razgovor s mladom književnicom Josipom Marenić. Događanje moderira Lada Žigo Španić.

Josipa Marenić rođena je u Zagrebu 1982. gdje je završila fakultet, živi i radi. Do sada je objavila dvije samostalne zbirke poezije „Let ruku“ i „Pjesme koje ti pripadaju“, te zbirku nastalu u koautorstvu „Nemoj svoju tugu vezati uz mene“. Objavila je znanstveni rad „Teologija hrvatskih marijanskih ikona na izabranim primjerima“. Vanjski je suradnik portala Filmovi hr. za koji piše osvrte i kritike, te prati filmske festivale. Članica je udruge Jutro poezije. Poeziju je prethodno objavljivala u renomiranim časopisima poput Zareza, Republike, Riječi, Književne Riječi, Književne Rijeke i drugima poput Alternatora i Balkanskog književnog glasnika. Uvrštena je u „Antologiju Jutra poezije 2010.-2020.“ i zastupljena je u nekolicini zbornika. Rado gostuje na tribinama i pjesničkim događanjima.

ŽENE MOJIH GODINA
Žene mojih godina obično imaju djecu,
ako nemaju jedno, imaju dvoje ili više.
Žene mojih godina najčešće imaju muževe,
koji ih sakupljaju svuda autom dok one nešto ne obave
i najčešće shvate kako je divno imati nekoga pored sebe
tek u slučaju potresa ili pandemije,
ili kada im muževi poprave kvar,
pa ne moraju zvati hitne intervencije.
Žene mojih godina prema statistici imaju zeznute poslove,
čitaj poslove s prosječnom plaćom,
ako imaju sreće, tada rade u nekom uredu, školi ili vrtiću,
ako ne, tada ih vidite svuda i ne zapamtite nigdje.
Žene mojih godina navodno se seksaju jedanput tjedno.
Žene mojih godina ne stignu kuhati radnim danima,
stoga to nadoknađuju subotama i nedjeljama,
pogotovo nedjeljama
kada kuhaju za dva dana, pa ponekad zaborave
taj grah u loncu
ostavljen na balkonu, da se brže ohladi,
ali umjesto da se ohladi,
taj nesretni grah proključa i poremeti sve planove.
Žene mojih godina prestaju pušiti
i odlučuju se zdravo hraniti
zbog različitih lista prevencija, one izlaze navečer u šetnju,
često u paru i nikada i nikako same,
pa makar i sa psom na povodcu.
Žene mojih godina redovito vole svoju frizerku
i neudobne cipele na petu.
Žene mojih godina govore ujednačenim tonom
glasa bez uzbuđenja
i govore tiho, kako nikoga slučajno
ne bi smetale ili iritirale.
Naviknute su govoriti tako tiho da ih se uopće ne
čuje kada napokon progovore.
Žene mojih godina hodaju uspravno
i pročitaju jednu knjigu mjesečno.
Žene mojih godina ne putuju i ne idu na koncerte,
ali zato idu njihova djeca, svugdje i svagdje.
Žene mojih godina samo žele što prije s posla stići kući.
Žene mojih godina više nisu ni divlje ni pitome.
Žene mojih godina gube sebe u želji
da svi oko njih budu zbrinuti.
Žene mojih godina samo žele umorno
spustiti glavu na jastuk,
do idućeg jutra kada ciklus počinje ispočetka.
Prestravljena sam u društvu žena mojih godina,
toliko toga moram progutati i nahraniti onaj grč u maternici,
moram se prilagoditi i toliko toga staviti u (…) (…) (…),
moram se stisnuti i tim činom ih ne lažem
nego imam milosti
kakve one za mene ne mogu imati,
žene mojih godina…