Predstavljanje knjige

„Nije lako pisati povijest sadašnjice... A ipak, ta se povijest mora pisati jer je nužna... Pišemo je ne pretendirajući da postižemo ideal. Budući povjesničari ispravit će naše pogreške... Uostalom, i oni će imati velike poteškoće, iako drugačijeg karaktera. Ovdje je slika previše bliska, a tamo previše udaljena. Povjesničar suvremenosti ocjenjuje događaje preko prizme sadašnjosti, povjesničar starijih razdolja preko leća obojanih gledištima i idejama svoje epohe. Ako povijest išta uči, onda prvenstveno uči suvremena povijest. Zbog toga moramo zapisivati njezin tijek“, pisao je 1933. godine poljski povjesničar Adam Próchnik, autor danas rado čitane knjige Pierwsze piętnastolecie Polski niepodległej (1918–1933) [Prvih petnaest godina nezavisne Poljske (1918-1933)]. Próchnik je bio svjestan da je prezentiranje najnovije povijesti povezano s velikim rizikom, no znao je također da pisanje o davno prošlim vremenima nije tog rizika lišeno.

Povjesničar koji se priprema za opisivanje povijesti III. Poljske Republike i njezinih stanovnika u razdoblju od 1989. do 2011. godine može imati – i ima, slično kao Próchnik – osjećaj nesigurnosti jer su mu nužni povijesni radovi o sudbini suvremenih naraštaja, političkih sustava i civilizacije. U usporedbi s vremenom kada je pisao Próchnik, mnogo se toga u historiografiji promijenilo, i to na bolje. Današnji radovi na temu suvremene povijesti ne tretiraju se više kao senzacija ili ikonoklastički eksperiment. Današnji francuski radovi koji se odnose na najnoviju povijest u pravilu završavaju à nos jours, a engleski s nowadays. U prošlost je otišlo ono vrijeme u historiografiji koje je dopuštalo povjesničaru da se primi pisanja o nekom događaju tek onda kada su preminuli posljednji svjedoci.

Ova knjiga nema karakter sustavnog akademskog izlaganja; ona je obračun povjesničara sa suvremenom poljskom poviješću. No, kao takva, lišena je mnogih vanjskih obilježja profesionalnog povjesničarskog rada, kao primjerice bilježaka. Pripremljena je u konvenciji povijesnog eseja, odnosno u konvenciji koja dopušta postavljanje posve aktualnih pitanja: 1) Jesu li Poljaci dobro iskoristili dvadesetogodišnje razdoblje svoje nezavisnosti? 2) Što su poljski uspjesi, a što porazi i gdje su korijeni pogrešaka? 3) Kakvu su cijenu platili Poljaci kao pioniri odbacivanja komunizma? 4) Što se zapravo dogodilo Poljacima i Poljskoj na uzbudljivom putovanju s Istoka (Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć i Varšavski ugovor) prema Zapadu (Europska Unija i NATO)? 5) Koja iskustva mogu Poljaci podijeliti sa svojim prijateljima iz Hrvatske na zajedničkom putu prema europskim integracijama?

Glavni junak ove knjige je III. Poljska Republika, iako ne znamo zapravo od kojeg trenutka trebamo računati njezino rođenje. Znamo kada je započela povijest II. Republike (11. studenog 1918), povijest komunističke Poljske nazvane Narodna Republika Poljska (NRP) – PRL (Polska Rzeczpospolita Ludowa) – (22. srpnja 1944), ali datum rođenja našeg junaka nije poznat do danas. Ni u kalendaru, ni u kolektivnoj svijesti ne postoji jedinstven, simboličan, priznat datum početka III. Republike. U rodnom je listu upisano: „otac nepoznat“. Je li III. Republika rođena na Okruglom stolu, ili 4. lipnja 1989. godine kada su održani prvi djelomično demokratski parlamentarni izbori u povijesti Poljske Narodne Republike, ili 24. kolovoza iste godine kada je formirana vlada Tadeusza Mazowieckog, ili napokon onda kada je službeno proglašen nastanak III. Republike (u prosincu 1989) i na glavu orla vraćena kruna (9. veljače 1990). A možda 6. travnja 1990. godine, kada je ukinut najvažniji komunistički blagdan kojim se obilježavala godišnjica osnivanja Poljskog odbora nacionalnog oslobođenja (PKWN, Polski Komitet Wyzwolenia Narodowego) što se bilo zbilo 22. srpnja 1944. godine. Možda tek onda kada je s mjesta predsjednika države otišao general Wojciech Jaruzelski, u prosincu 1990, nakon što je novi predsjednik postao Lech Wałęsa koji je, polažući prisegu, rekao: „Od ovoga trenutka svečano započinje Treća Poljska Republika“? autor