Predstavljanje zbirke priča i romana

"Je suis Jednoruki" govori o životu umjetnika, profesionalca sa strašću amatera, sarajevskog klavijaturiste na magisteriju u Budimpešti koji, uslijed ishemijskog moždanog udara, ostaje paralizirane desne ruke i budućnosti. Kako zacijeliti tu ranu, uništeni identitet, u sarajevskom svijetu koji se također bori da uspostavi razoreni identitet?
Pisanje Maje Ručević je zrelo kao da joj je ovo 101., a ne prva knjiga, i suvereno – ona piše iz perspektive osjetljivog ...muškarca! Francuska tankoćutnost i introspektivnost, a bez narcisoidnosti, bešavno se spajaju s dozom nenametljive erudicije u partituru u kojoj odzvanja i srednjoeuropska melankolija i bosanski fatalizam, a ponajviše emancipacijski napor od svega navedenog i potraga za harmonijom.

Priče zbirke "Nisam" se uglavnom zbivaju u tranzicijom devastiranom okruženju, oslonjenom na bolja sjećanja i groblje tvornica. No, ništa nikada neće uništiti čulnost i senzualnost, što je još jedna od čestih karakteristika i pokretač junakinja ovih priča. (K.L.)
"Nisam" je zbirka koja se pozicionira uvek u suprotstavljanju, u sukobu. Ona je, ako mi dozvolite oksimoron, prkosno tiha. Njeno oponiranje establišmentu, većini, uvreženom mišljenju, doksi ne dolazi samo kao afirmacija najčešće zapostavljenog, manjinskog, drugog i drugačijeg stava koji ima jasne ideološko-političko-feminističke implikacije, već i kao vrsta est-etičkog iskaza, potrebe da se smislom književnosti progovori o besmislu društva i položaju svesne jedinke u njemu. Njene junakinje nisu snažne i dominantne žene, nisu Jovanke Orleanke, naprotiv. One su one koje iznose i nose ovaj svet, one su so zemlje, njen ukus i miris. (V. A.)