Predstavljanje zbornika radova

 Dječji roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića nije samo književna činjenica. Okolnost da je u jednom trenutku bio dio svih naših djetinjstava čini ga osobitom kulturološkom pojavom. Štoviše, on je tijekom stotinu godina kontinuiranog objavljivanja u hrvatskom kulturnom prostoru zadobio posebno i jedinstveno značenje.
No, da bismo ga mogli sagledati u odgovarajućem svjetlu morao se prije svega promijeniti pogled na samo djelo. Da bi Šegrt Hlapić mogao biti opažen ne samo kao metafora za jednostavnost, naivnost pa i djetinjastost, kako nam to često i vrlo očigledno sugerira semantika svakidašnjeg govora, moralo je doći do preokreta u samom književnom poimanju tog dječjeg romana.
Hrvatska teorija dječje književnosti  je morala sazreti, ponovno uzeti jedno od svojih osnovnih djela u ruke, osloboditi ga naslaga tumačenja zasnovanih najčešće na nekim postavkama posve stranim samom djelu, i postaviti ga tako da može postati točka oslonca interpretativnih poluga. Rad na kritičkom izdanju Sabranih djela Ivane Brlić Mažuranić pod uredničkom palicom Vinka Brešića donio je upravo takav novi pogled na Hlapića.
Međutim, ako smo pomislili da smo svoj dug Hlapiću tim znanstvenim prodorom platili ubrzo postaje jasno da nismo. Hlapić se odjednom razlistao u kaleidoskopu kulturnih konteksta, u širokom spektru mogućih sagledavanja. Hlapić, sada manje kao književno djelo a više kao kulturna činjenica, želi biti osviješten i objašnjen. Okupan u novom svijetlu on zahtijeva našu proširenu, radoznalu pozornost.    dr. sc. Berislav Majhut