Proljeće

Proljeće vidimo, čujemo, osjećamo i prepoznajemo kako u njegovim mirisnim vjesnicima, sve zlaćanijem sjaju sunca, dužim danima... tako i po sve radosnijem cvrkutu sve brojnijih ptica, koje se polako vraćaju s juga. Proljeće je kao škrinjica prepuna različitog blaga.
Jeste li se ikada upitali što sve doživi jedna ljubičica dok čeka da konačno prođu tamni, hladni i kratki dani. Sanja li, skutrena ispod zemlje, trenutak kad će napokon promoliti glavicu i zamirisati na suncu?

Djeca iz Dječjeg vrtića Grigora Viteza o tome razmišljaju. Na to su ih navele njihove, kako ih djeca prisno zovu, tete: odgojiteljica savjetnica i dramska pedagoginja Božica Knežević te odgojiteljice Dijana Horvat i Mirta Pucek. Čitale su im priče i pjesme o proljeću, vodile ih u šetnje po obližnjim parkovima, razgovarale su s njima o proljeću i upitale ih, između ostalog, što bi oni osjećali da su, recimo, maleni vjesnici proljeća, primjerice ljubičica, ili visibaba, ili potočnica, ili jaglac, ili, zašto ne, proljetni drijemovac. Što bi prvo pomislili kad bi nakon duge i hladne zime promolili svoje glavice? Što bi najduže gledali? Čemu bi se divili? Bilo je tu još mnoštvo poticajnih pitanja.

I djeca su odgovorila, a svoje odgovore trajno su zabilježili slikajući i pritom pjevajući svoju najdražu pjesmu o proljeću.


Proljetna kiša
Proljetna kiša nije ko druge.
Proljetna kiša rastapa tuge.
Velike, svijetle, neshvatljive umu
Radosti ima u njenome šumu.
Kada rominja i šušti po lišću
Zaljubljenici – kako se stišću!
Smiju se oči, srca se mlade.
Proljetna kiša zalijeva nade.
         
                       Dobriša Cesarić