Prevoditeljica Leona Grujić rođena je 1991. godine u Zagrebu. Završila je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevela je nekoliko knjiga i TV serija. U povodu Mjeseca hrvatske knjige odgovorila je kroz intervju za Knjižnicu Dubec na pitanja vezana uz prevoditeljstvo.

Draga Leona, hvala ti što si pristala na ovaj razgovor o temi prevoditeljstva. Kako si se ti našla u prevođenju?
Nisam baš odvažno uletjela u svijet prevođenja, više sam skliznula u njega bez trunka otpora. Volim književnost od malih nogu, ali s prevođenjem sam se prvi put susrela tijekom studija. U sklopu jednog od kolegija na komparativnoj književnosti prevodili smo poeziju i završna ocjena dobivala se na temelju prepjeva soneta. To mi je bila jedna od najdražih stvari koje sam radila na cijelom studiju i tad sam počela ozbiljno razmišljati o prevođenju, poglavito o prevođenju književnosti, kao o nečemu čime bih se htjela aktivno baviti i u budućnosti. Međutim, tek sam nekoliko godina kasnije zapravo dobila priliku da profesionalno prevodim književnost kad mi je kolegica koja je radila za V.B.Z. ponudila prijevod knjige. Prihvatila sam objeručke, praktički bez pitanja! I tako je počelo, uz malo životne strasti i puno sreće i pomoći, nadam se da nikad neće prestati.

Što sve prevodiš?
Prevodim knjige, dosad uglavnom fikciju, i bavim se audiovizualnim prevođenjem.

Najveći izazovi s kojima se susrećeš prevodeći djela?
Čak i da onaj klišej da je svako djelo svijet za sebe nije istinit, a jest, izazovi prevođenja su brojni i vrlo raznoliki. Stalno vas sapleću izrazi za koje ne postoji jasni ekvivalent u hrvatskom, smiju vam se igre riječi, izluđuju vas kulturne specifičnosti, imena likova i mjesta i nazivi izmišljenih stvari i pojava toliko omiljeni u fantaziji i SF-u, a tu je i najvažniji i najneodređeniji zakon prevođenja – da sve to prevedeš toliko čitko da nitko ne primijeti da čita prijevod. Najviše muke vam zadaju sitnice koje kao čitatelj ne biste ni primijetili. Najbanalniji primjer je razlika „ti/Vi“, koja u engleskom ne postoji. Nekoliko puta sam se jednom prilikom vraćala na poglavlje u kojem likovi prelaze s profesionalnog na osobni odnos da otkrijem u kojem se točno trenutku taj jezični i emocionalni prijelaz događa. Poezija je još izazovnija, jer morate prevoditi i značajke jezika koje je često gotovo nemoguće prevesti, poput zvučnosti i ritma. Cijeli dan vam ode na pronalaženje para riječi koje se rimuju i pristaju u metar i značenjski odgovaraju, ma kako nategnuto. A onda shvatite da loše zvuči i sve kreće ispočetka. Pjesme su općenito najsloženije jezične tvorevine, iskorištavaju sve aspekte jezika, zvučno su i značenjski najbogatije, paradoksalno najstrože i najfleksibilnije, što čini prepjeve nekom vrstom nemoguće misije koja je ipak moguća. To znači da traže najviše vremena, strpljenja i vještine, da ste na njih najponosniji i da ste njima uvijek donekle nezadovoljni, ha ha!

Postoji li neko djelo ili autor kojeg bi htjela prevesti a da još nije preveden na hrvatski?
Nedavno sam pročitala Orphan's Tales Catherynne M. Valente i voljela bih ih prevesti, koliko znam, još nisu prevedene na hrvatski. Većina drugih knjiga za koje mislim da bi ih bio užitak prevoditi su klasici, a oni su uglavnom već svi prevedeni, neki i po nekoliko puta, što me jako veseli i jako rastužuje istodobno. Ali ono što bih najviše voljela je prevoditi više poezije, s engleskog na hrvatski ili obrnuto. To je san za koji ni sama ne znam je li ostvariv, poezija je teeeeška. Jednom sam par dana u glavi tesala prepjev prvog stiha Nazorovog Cvrčka na engleski i još nisam zadovoljna, a to je samo jedan stih!

Pronađeš li se ponekad i sama izgubljena u prijevodu?
Metaforički ili doslovno? U doslovnom smislu, gotovo svaki dan naiđem na nešto nad čime moram stati i razmisliti, ili se tek tri dana kasnije sjetim boljeg načina na koji sam nešto mogla prevesti. Metaforički, mislim da je „izgubljenost u prijevodu“ dobar opis života općenito. U konačnici, sve što doživljavamo je neka vrst prijevoda, mozak sve informacije koje dobiva „prevodi“ na svoj specifični jezik. Naše riječi su „prijevod“ naših misli, često nepotpun i nezadovoljavajući, a naše misli su i same neka vrst prenošenja nevidljivih i mnogostrukih procesa našeg mozga u jezik. Svi naši odnosi s drugima temelje se na „prevođenju“ tuđih misli, osjećaja i riječi na naš „jezik“ i obrnuto, a ponekad se čak i oni koji govore istim jezikom izgube u prijevodu. Zato je uspješno prevođenje drugih jezika toliko zahtjevno i istovremeno toliko ispunjava. A možda je sve ovo samo profesionalna deformacija i ja sve gledam kroz prizmu prijevoda. 

Imaš li neke prevoditeljske uzore?
Posebno mjesto zauzima Zlatko Crnković, zato što je odličan prevoditelj, ali i zato što je preveo neke od mojih najdražih knjiga iz djetinjstva. Njegov prijevod Gospodara prstenova je nenadmašan, a njegov prijevod Harryja Pottera je, rekla bih, čak i bolji od originala. Sljedeći je Antun Šoljan, njegovi prijevodi poezije i Shakespearea su izvanredni. Jedan je od prevoditelja uz koje sam prvi put osvijestila da je ponekad „netočan“ prijevod vjerniji i bolji od „točnog“ prijevoda. Posebni spomen ide prijevodu Don Quijotea Ise Velikanovića. Moj španjolski je još previše klimav da se uhvati u koštac s čitavim Quijoteom, ali Velikanovićev prijevod je iskričav, zaigran i nevjerojatno tečan i jedan je od stvari koje su me navele da zapravo pokušam naučiti španjolski.

Što čitaš i koju bi knjigu preporučila našim čitateljima?
Upravo sam se konačno dočepala Beskraja u trsci Irene Vallejo i toplo je preporučam svima koje zanima čitanje, knjige i povijest knjiga.