Ritam prirode u lirskoj apstrakciji

Izložba slika autorice Dinke Grlić predstavlja promišljeno i senzibilno istraživanje ritmova prirode, prevedenih u jezik lirske apstrakcije. Autorica polazi od promatranja neprestanih mijena koje oblikuju svijet oko nas - od mreškanja vode pod dodirom vjetra, titranja trski u polju, slijevanja kišnih kapi i izmjene svjetla tijekom dana, pa sve do sporih, gotovo neprimjetnih preobrazbi krajolika kroz godišnja doba. Upravo ti ciklični procesi postaju temelj njezinog slikarskog promišljanja, pri čemu priroda nije prikazana opisno, niti mimetički, nego se rastvara u ritmove, impulse i tragove koji evociraju njezinu unutarnju dinamiku.

"U središtu ovog slikarskog istraživanja nalazi se ideja ponavljanja. Kao što se priroda neprestano obnavlja kroz cikluse rasta, propadanja i ponovnog nastajanja, tako se i kompozicije grade kroz nizanje sitnih slikarskih zahvata i nakupina boje. Svaki dodir kista djeluje poput samostalne jedinice, no tek u njihovom umrežavanju nastaje cjelina. Takav proces podsjeća na temeljne ritmove ljudskog postojanja - otkucaje srca, disanje, kolanje krvotoka - jednostavne, ponavljajuće radnje koje omogućuju cjelokupni život i slikarski čin ovdje postaje svojevrsna vizualna analogija tim univerzalnim obrascima postojanja. Autorica koristi ekspresivnost boje kao jedno od ključnih izražajnih sredstava: boja kod nje postaje pulsirajuća tvar koja nosi emocionalni i energetski naboj slike, pa u pojedinim radovima prevladavaju svijetli, prozračni tonovi koji prizivaju osjećaj zraka i otvorenosti prostora, dok se u drugima koloristički odnosi zgušnjavaju u zagasitije akorde. Ti tonski efekti stvaraju dojam neprekidnog kretanja, kao da se pred nama odvija proces prelaska iz dana u noć, iz ljeta u jesen, iz bujanja u smiraj. Posebno važnu ulogu ima gesta, koja je u njezinom izrazu nemirna i vibrantna, tragovi kista

ponekad se granaju poput biljnih struktura, a ponekad se grupiraju u guste obrise koji podsjećaju na krošnje drveća, promatrane kroz titravi veo podnevne svjetlosti. U tim gestualnim zapisima osjeća se neposrednost slikarskog procesa, jer slika zadržava memoriju pokreta koji ju je stvorio. Gesta tako postaje nositelj energije i vremena, bilježeći ritam nastajanja jednako kao što priroda bilježi ritam vlastitih promjena. Likovni prostor izgrađen je kroz dinamično sučeljavanje ploha, linija i organskih oblika, gdje kompozicije često funkcioniraju kao mreže odnosa u kojima se pojedini elementi približavaju, udaljavaju i međusobno preklapaju. Linija sugerira tokove i strujanja, a ploha koja nije strogo geometrijska, širi se kroz slojeve transparentnih, ali i neprozirnih nanosa boje. Takvim postupkom autorica postiže osjećaj dubine unutar slike, stvarajući vizualne strukture koje
podsjećaju na slojevite procese neprekidne transformacije i cikličkog gibanja.

U njezinim radovima moguće je prepoznati odjeke lirske apstrakcije, umjetničkog pravca koji naglasak stavlja na spontanost i subjektivni doživljaj prirode. Međutim, ovdje nije riječ o romantičarskom prikazu pejzaža, nego o njegovoj redukciji na osnovne ritmove i elemente.“