Roberta Klen rođena je, školovala se i živi u Zagrebu. Članica je Hrvatskog društva likovnih i literarnih umjetnika Mansarda te je sudjelovala na brojnim grupnim izložbama.
Iako kao kineziterapeut.radi na svom primarnom poslu, Roberta je cijelim svojim bićem slikarica. Njen kreativni izričaj počeo je oslikavanjem keramičkih tanjura i raznih upotrebnih predmeta kojima je na taj način udahnula novi život. U svom slikarskom istraživanju eksperimentirala je i na staklu.  Umjetničku sklonost propitivala je u brojnim likovnim tehnikama, educirajući se, a od svega glinu, odnosno keramiku dugo je zadržala u fokusu. Roberta svoju kreativnost ne drži u sebi, već ekspresiju lako prenosi iz jednog medija u drugi i  konstantno je u tom krugu, ne zanemarujući ništa što je usvojila. Njene bravure u tehnici Tiffany stakla i izrade od  nakita do slika i predmeta zauzimaju značajno mjesto u bogatom umjetničkom stvaralaštvu. 
Ono što danas okupira ovu svestranu umjetnicu je slikanje na platnu. Brojni će se složiti kako izostajanje formalnog obrazovanja u umjetničkom području nimalo ne umanjuje kvalitetu, ideje i izvedbe koje plijene pažnju svakog motritelja njenih djela. Sveprisutne teme mora, slikovitih morskih pejzaža i podmorja, morskih konjica, hobotnica, jedrilica, nemirnog mora, u posljednje vrijeme nadopunjene su apstrakcijom i platnima za koje umjetnica kaže da je opuštaju i neprestano potiču na rad. Slikarica koristi boju u svoj njenoj punini i sposobnost kojim stapa kolorit otima svu vanjsku pažnju. Vješta u kompoziciji, jednako nas očarava slikanjem iluzije, nepostojećih prostora i volumena ili pak raspoznajemo njene originalne vizualne obrise u tom fenomenu vidljivo-nevidljivog u slikarstvu. 
Robertini osobni slikarski eksperimenti dovode je do zanosnih i maštovitih djela. Njene apstrakcije vibriraju pozitivnom energijom. Kao da se u bojama koje sigurno nanosi vrte sitne čestice nekih izgubljenih riječi, izlomljenih pisama, oblici koji nastaju kako bi dosegli u nekom času dodatni smisao osim same začudne ljepote. Umjetnica dodaje oblike po želji i potrebi pa nalazimo neke asocijativne simbole proširenih pogleda, bilo da je riječ o vizualnoj turbulenciji ili svemirskoj, moguće i morskoj pokretljivosti.
Postavlja se pitanje koliko duboko mora umjetnica potiskivati svoje misli, osjećaje, poruke i što dobiva time da to svoje misaono i osjećajno, pa i instiktivno, poimanje svijeta sakrije u simbole koje donosi na svojim slikama. Pitamo se možda i zašto ih ne izgovori odmah jasno i glasno i svima vidljivo. Postoji u ljudima potreba za tajnom jer to dobiva dodatnu moć, izaziva uzbuđenje razotkrivanja. Kao u dječjoj igri. Ali umjetnost je više od dječje igre. Ona je naša nasušna potreba, nezaobilazni dio čovječnosti. Zavirimo stoga čak i tamo gdje nam Roberta prividno ne pruža ništa doli boje u mislima.
Mnoga njena djela otputovala su na razne strane svijeta, a interes ne jenjava što samo potiče na konstantno stvaralaštvo ovu široko interesnu umjetnicu.

                                                                                                                                                                 Snježana Berak, viša knjižničarka