Sakralna arhitektura
Sakralna arhitektura - veza neba i zemlje
Čovjek je oduvijek učio iz prirode. Slijedeći njene putokaze, pronalazio je posebna mjesta na kojima su život i vrijeme ostavili čudesan trag i pretvarao ih u sveta mjesta, posvećeni prostor-vrijeme. Orijentirajući se prema ključnim nebeskim pojavama, stvarao je iznimne spomenike i hramove, divovske menhire i dolmene, veličanstvene piramide i katedrale...
Za drevne je narode sakralna arhitektura predstavljala most između fizičkog i metafizičkog svijeta te nudila mogućnost transformacije i harmonizacije čovjeka sa suptilnijim dimenzijama. Ove drevne spomenike karakteriziraju različiti simbolički elementi povezani s njihovom sakralnom funkcijom. Prilikom gradnje u obzir su se uzimale i koristile geometrija i geografija, a prirodne proporcije i omjeri bile su osi koje su posredovale između zemaljskog i nebeskog svijeta. Vjerovalo se da takva mjesta dotiču tajnu postojanja, imaju blagotvorna i ljekovita svojstva za tijelo i dušu, te su se često pretvarala u mjesta hodočašća.
