Šapućem šumi

Milica Lojdl rođena je u Vukovaru. Školovala se u rodnom gradu i u Novom Sadu. Do sada je napisala devet zbirki pjesama i objavila sedam knjiga. Osmu zbirku Šapućem šumi upravo držite u rukama, a osma, točnije sada deveta zbirka Bezglasja još nije objavljena. Udruga građana Essegg izdaje joj 2012. poetski prvijenac Hod po vodi - Tiha nagost, stih i kost, u veljači 2013. Kupidov kod - Agonija glinenih golubova, a u rujnu 2013. izlazi njezina MimiKriJa MoRa. Četvrta knjiga poezije Smrt Modrobradog objavljena je 2014., kad i njena peta knjiga Vilin vrutak. Godine 2015. godine samozatajno je svjetlo ugledao njezin sonetni vijenac pod nazivom Sonetna kruna. Osma zbirka pjesam je Šapućem šumi.
Zastupljena je pjesmama u više zajedničkih zbirki: Između redaka, Svim na zemlji mir veselje, More na dlanu, U mreži stih i dr. U časopisu Hrvatska zora Matice hrvatske redovno objavljuje poetske uratke, a svojom pjesmom Sanjam (Sognando) zastupljena je u talijanskoj antologiji pjesama Adriatico: Emozioni tra parole d’onde e sentimenti.
Bila je sudionicom Međunarodnog festivala književnosti „Dani prijatelja knjige” i Međunarodnog pjesničkog festivala „More na dlanu”. Članica je Matice hrvatske, Hrvatskog književnog društva - Rijeka i udruge „Jutro poezije”.
Moderator: Tin Lemac

Iz kritike
Milica Lojdl, ambiciozno ime suvremene hrvatske poezije, nekih se godina, možda pola dekade skrila i pisala pjesme. Sveta zatočenica na Visu, plahovita vila stihova koji odzvanjaju kao urezi po kamenu, iz svetih modrina nikla travka... Dobra je odluka na početku pjesničkog puta ukoričiti stare pjesme ili kiševske rane jade, upjesmiti puno malih lebdećih krijesnica koje iskre iz svjetlosnog tijela prve poetske pozicije, traženje i pronalaženje glasa. Knjiga jedna, knjiga druga, knjiga treća. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. Plač prvih pjesama treba utišati, neke nove ideje izglačati na visokoj temperaturi, pustiti da te život i tekst nose...
Tako, više godina poslije, pojavila se sa zbirkom „Šapućem šumi“. Ova divna aliteracija ukazala je na ono u čemu će se dalje kretati njezina poezija. Milica se pokazuje u ovoj knjizi kao pjesnikinja prirode. Priroda kao prvobitno, elementarno, kaosno, agonalno, arhetipsko, arkadijsko... Kritičara boli glava od nabrajanja raznih mogućnosti teorijskih konceptualizacija. Aha, zaboravio je još jednu. Eko-pjesnikinja. Da čisto ne zaboravimo i suvremene eko-kritičare. Uz tu raskošnu i nesavladivu potku, isplela je ruho svoje prethodne poetike. Slamnigovski humor, ludizam dječjeg pjesništva, severovski zaum koji pomalo napušta. Upustiti se u tematizaciju prirode, opijanje njome, ronjenje po pejzažima Domjanića i Vidrića, opipavanje vlastita bila u kontaktu s prvobitnim...
Tin Lemac