Sjećanje na Luciju Borčić

Lucija Borčić

Rođena je 26. srpnja 1921. u Podšpilju, otok Vis. Do umirovljenja radila u Udruženju likovnih umjetnika Hrvatske.
Esperantistica od 1940. godine, a od 1946. aktivna je u esperantskom pokretu. Vodila je tečajeve raznih stupnjeva, te obavljala razne dužnosti na lokalnoj i nacionalnoj razini. Bila je jedna od
inicijatorica 38. Svjetskog esperantskog kongresa koji je održan u Zagrebu 1953.
Lucija Borčić je tijekom sedamdesetak godina dala nemjerljiv doprinos širenju hrvatske kulture, poglavito pisanom riječju. Zahvaljujući prijevodima na esperanto, djela hrvatskih autora došla
su i do najudaljenijih točaka na kugli zemaljskoj, jer nema zemlje u kojoj se nalazi ma i najmanji broj govornika esperanta, a da nije do tamo stiglo neko od djela u kojem je obol dala Borčić. Ona je najplodonosnija prevoditeljica hrvatske književnosti na esperanto. Među ostalima prevela je djela Marka Marulića (1450.-1524.), Marina Držića (1508.-1567.), Petra Hektorovića (1487.-1572.), Petra Zoranića (1508.-1543./1569.), Ivane Brlić Mažuranić (1874.-1938.), Milana Begovića (1876.-1948.), Antuna Šimića (1898.-1925.), Ive Andrića (1892.-1975.), Mile Prpe (1944.), Vesne Parun (1922.-2010.), Siniše Glavaševića (1960.-1991.), Ivana Goluba (1930.), Šimuna Šite Ćorića (1949.), te mnoštva pjesnika čija su djela objavljena u raznim antologijama. Njeno životno djelo je rječnik u dva toma hrvatsko-esperantski i esperantsko-hrvatski.
U njenom prijevodu "Slap" Dobriše Cesarića (1893.-1941.) "teče" od Sjeverne Amerike do Novog Zelanda, od Meksika do Japana. No, ne samo da teče, nego ritmičnost, kao i u originalu, čitatelju pred očima stvara sliku slapa, isto kao i prijevod "Črne vode" Mate Meršića Miloradića (1850.-1928.).
Sudjelovala je i u prijevodima na esperanto antologijskih izdanja Hrvata u Mađarskoj, Gradiščanskih Hrvata, Hrvata u Moliseu i Hrvata u Rumunjskoj.
Zahvaljujući njenim prijevodima u srcima mnogih esperantista širom svijeta našlo se mjesto i za grad Zagreb, jer je i sama prevela čak četiri prospekta.
Djela koja je prevela Lucija Borčić nalaze se i u najvećim esperantskim knjižnicama (Rotterdam, Aachen, Beč, Rim, Tokyo), ali i u Esperantskom parku u Cormanu (Italija) gdje se u otvorenoj knjizi nalazi ulomak prijevoda na esperanto "Judite" Marka Marulića.
Valja istaknuti, kako su zahvaljujući njezinim esperantskim prijevodima djela nekih hrvatskih pisaca prevedena na druge nacionalne jezike (Dubravko Horvatić - finski, Vjekoslav Majer - danski,
Dragutin Tadijanović - kineski, perzijski).
Na taj način svijetu je možda i nesvjesno otkrila nemjerljivo blago hrvatskog naroda, i to kako ono iz domovine, tako i Hrvata iz Austrije, Mađarske, Rumunjske, Italije, Švicarske.
Lucija Borčić bila je počasni član Svjetskog esperantskog saveza (od 2001. godine) i Esperantske književne akademije.
I u poodmakloj dobi, ni u bolesti nije posustajala, već je i dalje nastojala raditi ono što je radila cijeli "esperantski vijek", prevađati i mlađe upućivati u tajne prevođenja blagim opaskama na
njihove radove. Posljednji esperantski tekst je korigirala četiri tjedna prije smrti.