Služba nije družba (Gospodine Todoriću, ljubičice bijela)

Služba nije družba (Gospodine Todoriću, ljubičice bijela) kompozitni je naziv složen iz naziva radova dvojice umjetnika, Željka Zorice Šiša i Siniše Labrovića, nastalih i nenastalih neovisno, a sada objedinjenih mjestom i vremenom izlaganja, temama i senzibilitetima koji se dodiruju, udaljuju, preklapaju i, uostalom, zaokružuju na izložbi u galeriji u njihovom zajedničkom susjedstvu.
Prvi dio kompozita Služba nije družba pripada Željku Zorici Šišu. „Autorstvo uzrečice“, zapisao je, „pripisujem poštaru Janku koji se tako opraštao od stanara u Sesvetskoj nakon ispijene kave ili rakije. Tako i u našoj kuhinji. Nejasno mi je tada bilo zašto Janko tako redovito ispada iz službe kako bi radio u korist družbe…. Pomicanjem na Volovčicu  izgradio sam svoju novu socijalnu mrežu i pokušavam je zadržati i na kratko uokviriti teorijski ali nadasve praksom. Memorijski, taktilno, audio, video, gastronomski, ornitološki, umjetnički, politički…“ 
No Željko Zorica preminuo je ostavivši za sobom koncept, ideju, energiju i nedovršen rad. U nastojanju zahvaćanja  nekih faseta ponuđenoga koncepta,  njegov je prijatelj i umjetnik iz susjedstva Siniša Labrović polazišnu sintagmu reinterpretirao u duhu vlastite umjetničke prakse i senzibiliteta. Njegova je eklektična formulacija „Gospodine Todoriću, ljubičice bijela“. Dok Željko Zorica osvještava osobnu povijest konstruiranu kroz svakodnevne susrete na ograničenom prostoru kvarta, Labrović je prelama kroz kolektivnu memoriju koja je uvijek premrežena  pojedinačnim moćnim figurama. Pritom vrijeme za njega  nije isključivo povijesna kategorija već i umjetnički materijal i postupak.
U videoradu Gospodine Todoriću, ljubičice bijela Labrović stoji na pozornici neke prazne sale (Udruženje antifašista u Puli). Iza njega, nad  gomilom odloženih stolaca, visi fotografija jugoslavenskog predsjednika Tita, što je u socijalističko vrijeme bila neophodni inventar svih javnih prostora, ali i mnogih privatnih dnevnih boravaka i kuhinja. U maniri školskog nastupa, umjetnik recitira nešto izmijenjenu verziju poznate pjesmice iz socijalizma kojom su građani Jugoslavije iskazivali odanost svom predsjedniku: „Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela…“ . Duhovito zamijenivši ime bivšeg predsjednika s imenom trgovačkog magnata tranzicijske sadašnjosti, objedinivši ih kolektivno baštinjenom narodnom pjesmom – metonimijom ideološke privrženosti i građanske poslušnosti – Labrović je u  jednoj rečenici izveo vremensku elipsu. Do poravnanja je približio dva kronološka isječka svoje /naše povijesti, dva politička vremena, i na kraju, dva diskurzivna konstrukta: konzumerizam i socijalističku ideologiju. U takvoj je konstelaciji ovo dvoje potonje iskliznulo iz svojih definicija, izlilo se jedno u drugo i pokazalo kao slična praksa podređivanja nametnutim vrijednostima kojima se  oblikuje svakodnevica. Stvarni prostor koji je Labrović zatekao, sa zaboravljenom ikonografijom,  konstruira neko „već viđeno“ vrijeme, pokazujući da vrijeme kao povijesna kategorija nije fiksna datost, jasan kronološki slijed, već odnos među stvarima, ljudima, znakovima i simbolima.  Labilna kategorija s iskliznućima, podvajanjima i procijepima koji rastaču pravocrtnost.
U tom je smislu moguće sagledavati i Labrovićev rad Sveti Juraj / San Giorgo. Umjetnik obilazi pitoreskno istarsko selo iz kojega je nakon 1945. iselilo domicilno talijansko stanovništvo. Zapušteno i razrušeno selo koje je kao napuštena optantska imovina pripalo općini, 90-ih je godina prošlog stoljeća bez javnog natječaja kupio i, uz niz pravno-političkih zavrzlama, bespravnih gradnji i rušenja, obnovio Ivan Jakovčić, u ono vrijeme šef najjače lokalne političke stranke i saborski zastupnik, a kasnije istarski župan. Uzrečica „Služba nije družba“ po svoj je prilici ovdje hipertrofirala u ironijsko obilje. No Labrovićeva priča nije isključivo politička priča niti je njegova šetnja samo dokona ili drska šetnja znatiželjnika u potrebi da se približi izmještenoj zoni političke elite.  Selo koje je zatekao pusto je, ali s tragovima nečije prisutnosti. Ne zna se tko tu stanuje niti kome su kuće namijenjene. Umjetnik ide od vrata do vrata, zvoni, kuca, malo iščekuje pa na pragove ostavlja ruže za stanovnike kojih nema i za one koji su otuda iseljeni. Po srijedi je ponovno vremensko sažimanje. Anakronizam komemoracije, a samo je selo izglobljena niša u vremenu. Zaleđeno je u prošlosti i bez sadašnjosti. Vjerojatno je tek budućnost, u kojoj se pretpostavlja dobit za vlasnika, njegovo stvarno vrijeme.
Treći izloženi rad video performans Bez naziva (Vatra)  drastični je prizor izglobljenog vremena. Rado bih ovdje posegnula za sintagmom izglavljeno vrijeme koji koristi Tatjana Jukić u knjizi „Revolucija i melankolija: granice pamćenja hrvatske književnosti“. Radi se naime o performansu u kojemu je Siniša Labrović zapalio vlastitu kosu. Kratkotrajnu sekvencu s plamenom vatre koja suklja iz njegove glave izrezao je i montirao u petlju koja sekundu, kako sam kaže, produžuje u vječnost. Dok mu kosa gori u plamenu, njegovo je lice posve mirno. Ta iščašena situacija slika je katatoničnog vremena u kojem živimo i bezuspješnog pokušaja da ovladamo stalnim i neupitnim protokom vremena iznalazeći razne strategije: praksama sjećanja, memorabilijama i  komemoracijma, ili pak perspektivnim financijskim mešetarenjima i političkim karijerama.
Labrovićevi su radovi simboličke geste, duhoviti i ironični odgovori na ozbiljne situacije, a priča o susjedstvu i zajednici, ovdje je prerasla je u propitivanje uloga osobnog i kolektivnog sjećanja te važećih ekonomsko-političkih struktura u konstruiranju povijesti. Ispostavilo se da značenja uzrečice „Služba nije družba“  klize do apsurdnih razmjera, no ona i dalje stoji, ironijski označavajući,  kao što je zapisao  Željko Zorica Šiš, „našu potrebu za zajedničkim svakodnevnim životom na ograničenom prostoru i u ograničenom vremenu“.
 
Irena Bekić