Snježana Šebalj | Urbani ritam kiše
Snježana Šebalj rođena je 1963. u Sarajevu. Završila je birotehničku srednju školu, daktilografski smjer. Slikarstvom se bavi više od 20 godina. Slikarski tečaj završila je u likovnoj školi AMACIS kod prof. Aleksandra Forenbachera. Aktivan je član Akademije-Art i Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Izlagala je na dvjema samostalnim izložbama, skupnim izložbama, izložbama minijatura, godišnjim izložbama ULS-a, radionicama rakua, likovnim kolonijama URIHA.
***************
Snježana Šebalj zaokružila je još jednu slikarsku priču, ovoga puta posvećenu kišnim šetnjama u urbanom okruženju, gdje se u mokrini pločnika ogledaju siluete udaljenih zgrada i elegantnih prolaznica, koje kao da su izašle iz nekih starih, stiliziranih noir filmova. Skrivenih lica ispod kupole kišobrana, žene izduženih figura u centralnoj kompoziciji, ponekad u pratnji muškarca ili malog psa, obavijene su oblačnim sfumatom pastelnih nijansi, kroz koje se u svim smjerovima rasprskavaju bjeličaste kapi kiše, slijedeći ritam njihovih koraka. Naglašeni crveni detalji - crvena haljina, lepršavi šal, pseća ogrlica i raskopčani kaput dodatno dinamiziraju ove prizore, donoseći žarku toplinu kao kontrast razlivenim obrisima vlažnih ulica i zidova koji se rastvaraju u plavičasto sivim odrazima.
Figure su uvijek u nekom pokretu: žena koja se pod kišobranom rotira na visokim potpeticama u lepršavoj haljini, zagrljeni par koji se probija kroz mokrinu mrežastog drvoreda, prolaznica čiji su kaput i kosu uzvitlali vjetroviti naleti ledene kiše, zagrljaj pod kišobranom i gacanje djeteta u gumenim čizmama. Prisutan je i dojam samoće na pojedinim slikama koji ipak nije tjeskoban, ni otuđujući, već se prije radi o samotnoj dokolici, užitku opuštene šetnje po kiši, gdje žene mirno šetaju svoje pse, sjede na klupi u parku, gibaju se po sredini pustih ulica, praćene sjajem uličnih svjetiljki.
One su anonimne prolaznice, ne vidimo njihova lica, ni osobnost, već ih prije možemo doživjeti kroz njihovu odjeću i pokret kao izvjesne simbole ženskog bića, rafinirane dame iz nekih prošlih vremena u dugim zvonastim haljinama, nalik onima koje je nosila Audrey Hepburn u svojim filmovima. Ponegdje su to i moderne žene u poslovnim kostimima ili djevojčica skrivena ispod kišobrana duginih boja. Okolne zgrade, neboderi, automobili i drveće predstavljaju kulisu, izrađenu brzim, gestualnim potezima koji lagano naglašavaju strukture grada kao okvir tih samotnih šetnji.
Moguće je zamisliti i da je to samo jedna žena u različitim periodima svog života, u različitim životnim ulogama kroz koje je prolazila, ponekad krhka i nesigurna u iščekivanju nadolazećeg, a ponekad odlučna i samodostatna u slijeđenju zacrtanog puta. Na Snježaninim slikama uhvaćen je taj zagonetni momenat ženske transformacije u jednom povezujućem trenutku kišnog vremena dok je kao mlada djevojka išla na ples ili se vraćala kući s posla, čekala partnera na autobusnoj stanici i skupa s njim u proljetnoj oluji rastajala se pred betonskim novogradnjama. Pri tome odjeća, kojoj autorica posvećuje puno pažnje kroz različite detalje, nije samo modni dekor, već ona predstavlja i odrednice identiteta, dajući upečatljivu čvrstinu figurama kroz jake i čiste boje - ljubičastu, crvenu, žutu, bijelu i crnu.
Prateći tako ovaj slikarski ciklus kroz 22 slike u tehnici akrila na platnu, dobivamo jednu gotovo filmičnu priču, u kojoj naziremo raspoloženja i emocije, atmosferu gradskih ulica kroz stilski ujednačenu paletu u kojoj se sučeljavaju topli i hladni tonovi, a likovi žena u različitim dobima, u prividnoj sjeti kroz koju se probijaju trenuci radosti, vode nas kroz svojevrsnu kontemplaciju o promjenjivosti života, unutar koje je ipak važno zapaziti osvježavajuće sitnice, kišne simfonije kao priliku za susret sa samim sobom i uživanje u slobodi samotne šetnje.
mr. art Krešimira Gojanović
***************
Snježana Šebalj zaokružila je još jednu slikarsku priču, ovoga puta posvećenu kišnim šetnjama u urbanom okruženju, gdje se u mokrini pločnika ogledaju siluete udaljenih zgrada i elegantnih prolaznica, koje kao da su izašle iz nekih starih, stiliziranih noir filmova. Skrivenih lica ispod kupole kišobrana, žene izduženih figura u centralnoj kompoziciji, ponekad u pratnji muškarca ili malog psa, obavijene su oblačnim sfumatom pastelnih nijansi, kroz koje se u svim smjerovima rasprskavaju bjeličaste kapi kiše, slijedeći ritam njihovih koraka. Naglašeni crveni detalji - crvena haljina, lepršavi šal, pseća ogrlica i raskopčani kaput dodatno dinamiziraju ove prizore, donoseći žarku toplinu kao kontrast razlivenim obrisima vlažnih ulica i zidova koji se rastvaraju u plavičasto sivim odrazima.
Figure su uvijek u nekom pokretu: žena koja se pod kišobranom rotira na visokim potpeticama u lepršavoj haljini, zagrljeni par koji se probija kroz mokrinu mrežastog drvoreda, prolaznica čiji su kaput i kosu uzvitlali vjetroviti naleti ledene kiše, zagrljaj pod kišobranom i gacanje djeteta u gumenim čizmama. Prisutan je i dojam samoće na pojedinim slikama koji ipak nije tjeskoban, ni otuđujući, već se prije radi o samotnoj dokolici, užitku opuštene šetnje po kiši, gdje žene mirno šetaju svoje pse, sjede na klupi u parku, gibaju se po sredini pustih ulica, praćene sjajem uličnih svjetiljki.
One su anonimne prolaznice, ne vidimo njihova lica, ni osobnost, već ih prije možemo doživjeti kroz njihovu odjeću i pokret kao izvjesne simbole ženskog bića, rafinirane dame iz nekih prošlih vremena u dugim zvonastim haljinama, nalik onima koje je nosila Audrey Hepburn u svojim filmovima. Ponegdje su to i moderne žene u poslovnim kostimima ili djevojčica skrivena ispod kišobrana duginih boja. Okolne zgrade, neboderi, automobili i drveće predstavljaju kulisu, izrađenu brzim, gestualnim potezima koji lagano naglašavaju strukture grada kao okvir tih samotnih šetnji.
Moguće je zamisliti i da je to samo jedna žena u različitim periodima svog života, u različitim životnim ulogama kroz koje je prolazila, ponekad krhka i nesigurna u iščekivanju nadolazećeg, a ponekad odlučna i samodostatna u slijeđenju zacrtanog puta. Na Snježaninim slikama uhvaćen je taj zagonetni momenat ženske transformacije u jednom povezujućem trenutku kišnog vremena dok je kao mlada djevojka išla na ples ili se vraćala kući s posla, čekala partnera na autobusnoj stanici i skupa s njim u proljetnoj oluji rastajala se pred betonskim novogradnjama. Pri tome odjeća, kojoj autorica posvećuje puno pažnje kroz različite detalje, nije samo modni dekor, već ona predstavlja i odrednice identiteta, dajući upečatljivu čvrstinu figurama kroz jake i čiste boje - ljubičastu, crvenu, žutu, bijelu i crnu.
Prateći tako ovaj slikarski ciklus kroz 22 slike u tehnici akrila na platnu, dobivamo jednu gotovo filmičnu priču, u kojoj naziremo raspoloženja i emocije, atmosferu gradskih ulica kroz stilski ujednačenu paletu u kojoj se sučeljavaju topli i hladni tonovi, a likovi žena u različitim dobima, u prividnoj sjeti kroz koju se probijaju trenuci radosti, vode nas kroz svojevrsnu kontemplaciju o promjenjivosti života, unutar koje je ipak važno zapaziti osvježavajuće sitnice, kišne simfonije kao priliku za susret sa samim sobom i uživanje u slobodi samotne šetnje.
