Stari i novi stereotipi o knjižničarima
Izvor: Knjižnice grada Zagreba
O starim i novim stereotipima vezanim uz knjižničarsku struku govorit će umirovljene i radno aktivne knjižničarke. Povezat ćemo knjižničare koji pripadaju različitim generacijama kako bismo imali uvid u ono što je ostalo isto, a što je uminulo, koliko je na knjižničare utjecala digitalizacija, što različite generacije knjižničara spaja, a što ih razdvaja.
Jesu li knjižničari slični jednom od najslavnijih književnih junaka svih vremena, don Quijoteu, koji je zbog čitanja knjiga poludio te umislio da je vitez? Ili su to mudre "tete i stričeki", inicijatori dobrih i pozitivnih promjena, koji su poput "tihe vode koja brege dere"?
Je li knjižničari rade miran i dosadan posao i po cijele dane samo sjede, šute i, po potrebi, odšeću do police kako bi uzeli ili vratili knjigu? Ili je uloga knjižničara tiha, ali ključna?
Jesu li knjižničari čuvari knjiga i detektivi, kako kaže Umberto Eco: „Najopasniji lopovi su bibliofili, oni koji kradu samo jednu knjigu. Po knjižnicama na kraju uspijevaju identificirati korisnike koje su kleptomani, pa dojavljuju njihov opis kolegama.”
Ili su knjižničari psiholozi, neformalni socijalni radnici, kustosi povijesti i zajednice, psihijatri, vodiči kroz svijet informacija?... Ili ništa od toga ili sve to pomalo?
Jesu li knjižničari poput Borisa Netchaefa iz romana „Pariška knjižnica” Janeta Skesliena Charlesa, koji je znao „koje će knjige zacijeliti slomljeno srce, što čitati u toplim ljetnim danima i koji roman preporučiti za pustolovni bijeg”?
Jesu li knjižničari osobe koje svoju strast prema čitanju prenose drugima ili su to pak razdražljivi i iritantni, ogorčeni i zapušteni ljudi koji su život proveli među knjigama?
Je li knjižničari osluškuju probleme, prepoznaju usamljenost, povezuju ljude ili ih nije briga ni za koga i ni za što? Osim za knjige, naravno.
O svemu tome i još o puno više na susretu umirovljenih i radno aktivnih knjižničarki.
