Stihotron - Nataša Govedić
Izvor: Pixsell / Autor: Sandra Simunovic/PIXSELL
Stihotron je prijestolje stiha, odnosno središnje izložbeno mjesto u Knjižnici Sesvete, tj. u Republici stiha (koja je svečano proglašena 20. travnja 2017. na 10. Sesvetskom pjesničkom maratonu), na kojemu se smjenjuju stihovi najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika.
Sto četrdeset osma predsjedateljica Republike stiha
od 29. svibnja do 23. lipnja 2025. godine
suvremena je hrvatska pjesnikinja Nataša Govedić.
Izložbu možete pogledati i u digitalnom obliku!
Nataša Govedić bavi se pisanjem kao književnica, teatrologinja, kritičarka i edukatorica. Diplomirala je (1995), magistrirala (2000) i doktorirala (2007) komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stalna je kazališna kritičarka Novog lista i jedna od osnivačica dvotjednika za kulturna i društvena pitanja Zarez, gdje je od prvog do posljednjeg broja radila i kao urednica. Glavna je urednica feminističkog časopisa Treća u izdanju Centra za ženske studije. Stalno je zaposlena na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti, gdje je trenutno izabrana u zvanje izvanredne profesorice. Dosad je objavila petnaest znanstvenih knjiga iz područja teatrologije i filmologije (posljednje tri: Veličanstveno ništa, dramaturgije depresije, 2019; Stil za stil: živa rampa adapt-autorstva, 2021 te Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika, 2022).
Kao književnica, objavila je knjigu bajki Časozapisi (2010), dva romana iz područja animalne fantastike (Mrežir, 2013 i Zmajir, 2015). Mrežir je dobitnik nagrade SF-era. Objavila je i roman Kako zavoljeti morskog psa (2019), koji je bio finalist dviju književnih nagrada: Nagrade Janko Polić Kamov i Nagrade T-portala za roman godine. U izdanju Frakture objavila je i zbirku pjesma Zlice i vilice (2022), koja je bila finalistica Nagrade Tin Ujević. Zajedno s vizualnim umjetnikom Ivanom Midžićem objavila je i knjigu Linija u šetnji sa 279 pitanja o liniji kao flanerki. U izdanju nakladnika MeandarMedia objavila je zbirku poezije Knjiga prve pomoći (2025).
“pjesmice”
tako o poeziji govore oni koji se srame
svoje potrebe da ih glasno lizne
njen dugački, hrapavi jezik
pun ljepljivog soka
mlječikom svega što izbija
i da se odjednom iz divova
pretvore u golobrade ptiće
čiji razjapljeni kljunovi traže riječi
nespretno i ispočetka
piu piu piu piu piu piiiiiiiiiiiiiiiiii
temeljno ljudsko pravo
na hranu i cvrkutanje
Izložbu možete pogledati i u digitalnom obliku!
Nataša Govedić bavi se pisanjem kao književnica, teatrologinja, kritičarka i edukatorica. Diplomirala je (1995), magistrirala (2000) i doktorirala (2007) komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stalna je kazališna kritičarka Novog lista i jedna od osnivačica dvotjednika za kulturna i društvena pitanja Zarez, gdje je od prvog do posljednjeg broja radila i kao urednica. Glavna je urednica feminističkog časopisa Treća u izdanju Centra za ženske studije. Stalno je zaposlena na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti, gdje je trenutno izabrana u zvanje izvanredne profesorice. Dosad je objavila petnaest znanstvenih knjiga iz područja teatrologije i filmologije (posljednje tri: Veličanstveno ništa, dramaturgije depresije, 2019; Stil za stil: živa rampa adapt-autorstva, 2021 te Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika, 2022).
Kao književnica, objavila je knjigu bajki Časozapisi (2010), dva romana iz područja animalne fantastike (Mrežir, 2013 i Zmajir, 2015). Mrežir je dobitnik nagrade SF-era. Objavila je i roman Kako zavoljeti morskog psa (2019), koji je bio finalist dviju književnih nagrada: Nagrade Janko Polić Kamov i Nagrade T-portala za roman godine. U izdanju Frakture objavila je i zbirku pjesma Zlice i vilice (2022), koja je bila finalistica Nagrade Tin Ujević. Zajedno s vizualnim umjetnikom Ivanom Midžićem objavila je i knjigu Linija u šetnji sa 279 pitanja o liniji kao flanerki. U izdanju nakladnika MeandarMedia objavila je zbirku poezije Knjiga prve pomoći (2025).
“pjesmice”
tako o poeziji govore oni koji se srame
svoje potrebe da ih glasno lizne
njen dugački, hrapavi jezik
pun ljepljivog soka
mlječikom svega što izbija
i da se odjednom iz divova
pretvore u golobrade ptiće
čiji razjapljeni kljunovi traže riječi
nespretno i ispočetka
piu piu piu piu piu piiiiiiiiiiiiiiiiii
temeljno ljudsko pravo
na hranu i cvrkutanje
