Stihotron - Zvonko Maković

Stihotron je prijestolje stiha, odnosno središnje izložbeno mjesto u Knjižnici Sesvete, tj. u Republici stiha (koja je svečano proglašena 20. travnja 2017. na 10. Sesvetskom pjesničkom maratonu), na kojemu se smjenjuju stihovi najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika.

Sto pedeset treći predsjedatelj Republike stiha
od 14. listopada do 3. studenog 2025. godine
je suvremeni hrvatski pjesnik Zvonko Maković.

Izložbu možete pogledati i u digitalnom obliku.

Zvonko Maković (1947.) osnovnu i srednju školu završio je u Osijeku, a 1966. upisao je studij povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1973.  Na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu radio je kao asistent od 1975. do umirovljenja 2012. u svojstvu redovitog profesora i voditelja Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije. 

Autor je brojnih tematskih i studijskih izložaba u zemlji i inozemstvu, a 2001. bio je nacionalni izbornik na 49. Venecijanskom bijenalu. Među brojnim izložbama koje je autorski koncipirao ističu se kulturološki projekti 1850. - Kultura slike u Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća (1985.), Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti (2004.), Zero - Europska vizija 1958. do danas - Zbirka Lenz Schönberg (2004.), Avangardne tendencije u hrvatskoj umjetnosti (2007.), Strast i bunt: ekspresionizam u Hrvatskoj (2011.),  Put u vječnost (2016.),  Šezdesete u Hrvatskoj: mit i stvarnost (2018.). 

Objavio je brojne knjige poezije, kao i one znanstvene i stručne, te zbirke kolumnističkih tekstova. Prva knjiga pjesama objavljena mu je 1968. i nagrađena Nagradom Fonda A.B.Šimić i Nagradom 7 sekretara SKOJ-a. Među važnijim knjigama pjesama su:  Komete, komete , 1978., Činjenice , 1983., (Nagrada Vladimir Nazor), Strah, 1985., Ime , 1987., Točka bijega, 1990., Prah, 1992.,Veliki predjeli, kratke sjene , 2000. (izabrane pjesme), Međuvrijeme , 2005. Pjesme su mu prevedene na više jezika i kao zasebne zbirke izašle u Francuskoj, Njemačkoj, Sjevernoj Makedoniji i Sloveniji.
 
Godine 2001. dobio je najveću nacionalnu nagradu za poeziju Goranov vijenac za cjelokupni pjesnički rad. Od 2005. do 2009. bio je predsjednik Hrvatskog P.E.N. centra, a od 2014. do 2022. predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske.

Primjeri
 
Jedan,
kojega su prepoznali, nosio je
šešir. malo pohaban kaput
imao je našivene džepove i
bilo ga je lako uočiti među ostalima.
o ostalima nije bilo podataka.
 
  je uzvikivao “neću se predati”: on je
bio izdvojen iz gomile i pljeskali
su mu. malo podalje druga je skupina
raspravljala o nogometnoj utakmici i
 
Jedan,
prošavši mimo njih, okrene glavu na
drugu stranu. kažu, jutros je zahladilo,
snijeg ne kopni a nije više bijel. kad sam
prvi puta ugledao snijeg, nisam ga se
usudio dotaknuti,
nekoć je u dokolici govorio
  kojemu su zalisci bili kovrčavi, tek
gdjegdje prosjedi.
zatim je
 
Jedan,
kupivši novine,ušao u kavanu;
sjeo,
pogladio se po bradi, prekriživši noge,
pozvao je konobara koji je upravo prolazio.
novine su bile corriere della sera.
imao je uredno vezanu kravatu,
šešir je odložio na stolicu, a manžete
njegova kaputa bile su na samom
rubu neznatno pohabane.