Što je život bez stereotipa
Ana Narandžić živi u Zagrebu od 1972. U Zagrebu je osnovala obitelj, zaposlila se i diplomirala na Pedagoškoj akademiji. Nakon umirovljenja intenzivnije se bavi pisanjem i slikarstvom. Piše pjesme, priče, putopise i eseje, drame i igrokaze…U pričama iz zbirke Što je život bez stereotipa, za koju je 2020. dobila nagradu Albatros, autorica se bavi mnogim temama koje sve nas okružuju, ali piše i o svijetu, virtualnosti i realnosti koju smo poznavali i koja polako nestaje. U ovim pričama tematiziraju se međuljudski odnosi, unutrašnja stanja junaka i junakinja, nerijetko se piše o usamljenim ljudima koji čeznu za bliskošću, o onima koji su izdali sami sebe ili se povukli od ljudi i prepustili pisanju kao utočište mira.
Ulomak iz pripovijetke Zove li se ona uopće Irena
"Ovog ljeta ja sam u svoj stan došao prije Irene. Već sam sve prozračio, posteljinu, jastuke, deke. Usisao prašinu. Obračunao se s kukcima koji su zimovali u stanu. Počeo sam i vrt uređivati kad sam vidio da su prozori i vrata Ireninog stana širom otvoreni. Zatreperio sam kao vlat trave koju sam upravo čupao. Vidio sam sebe kako ulazim, kako se pozdravljamo na rubu bliskosti. Uvijek tako zamišljam... "
