Zoran Rakas je daroviti tekstopisac, autor, glazbenik, kreator kulturnih događanja koji je i dobro upućen u recentna kulturna zbivanja i noviju književnost.

Opisujući vlastite, doživljene, proživljene i preživljene situacije u komunikaciji i suživotu s drugima, otkriva nam svoju želju za bilježenjem i dokumentiranjem života iz samo njemu znane točke promatranja i doživljavanja. U pričama se njegovi likovi pojavljuju i nestaju, mijenjaju se mjesta zbivanja i opisi katkad bliži „toku svijesti“ koji izranjaju redoslijedom i intenzitetom kako ih je doživio i upamtio.

Radi toga, knjigu je moguće čitati od početka, redoslijedom kako ih je autor napisao, ali i od sredine prema kraju ili početku, ili pak od kraja prema početku. Svaka je priča samostalna cjelina, najčešće s novim likovima, situacijama i različitim okolnostima, ali ih povezuje način pisanja, slikovit i zoran opis činjenica. U pričama i opisima nema ničega suvišnog, ni manjkavog - sve su opisi i doživljaji autorovi. Likovi su stvarni u raznolikim radnjama svake priče, a sve ih povezuje doživljaj i interpretacija glavnog lika. Njegova radost i strast prema životu ispisana je bez imalo žala ili nostalgije za vremenom, jer je neumitno i neće se ponoviti. Pritom, u pričama je naglašena i isprepletena radost druženja, upoznavanja novog i novih što doživljavamo kao privilegiju mogućnosti učenja i stjecanja drugačijeg iskustva.

Poznajući autora više desetljeća, u suradnji s njime u rukovodstvu studentske organizacije, potom u redakciji Studentskog lista, na radnim akcijama, poslije na upravljačkim i menadžerskim poslovima, znajući njegovo umijeće komunikacije, radost življenja, otvorenost za novo znanje i iskustvo - nije me iznenadila ova knjiga. Poslije svega, nije ni ovo iznenađenje, naprotiv pozitivno je, uz logično pitanje: „Hej, Zoran može i to?“

Jednostavnim riječima, kratkim i jasnim rečenicama uspio je opisati slojevite i raznolike ljude, znane i neznane suradnike, poznanike i prijatelje. I kroz sve te opise, otvorene i katkad namjerno nedovršene, omogućuju čitatelju da sam dodaje i zamišlja osobine opisanih likova i tako provocira vlastitu maštu i zamišlja kako bi reagirao, ponašao se i doživljavao sadržaje i priče u kojima se autor nalazio i koje nam opisuje na zanimljiv i duhovit način.

Zato je ovu zbirku priča moguće čitati u svakoj prilici, u bilo koje doba dana, u

pauzi radnih obaveza, ili na odmoru, uz rijeku, more, ili u planini. Jednostavno rečeno ova je knjiga Zorana Rakasa dobro odabrano društvo u svim prigodama.

Najzad, nije od viška pripomenuti da je autor iz obitelji pedagoga, učitelja i nastavnika, pa mu nisu bile dopuštene nepodopštine kao drugim učenicima i studentima, ali ih je on uspijevao sakriti. Kada su bile otkrivene, bilo je prekasno za ljutnju - preostalo je samo umanjiti štetu ili stid, ako i za to nije bilo prekasno.

I na kraju, Zoran me je potaknuo da odgovorim na pitanje postavljeno samome sebi - kad je vrijeme za napisati prvu priču ili pjesmu? Odgovor nije jednoznačan i svi argumenti su prihvatljivi i uvjerljivi.

Sjedneš za računalo i počneš pisati u trenutku kad dobiješ unutrašnji poticaj, kad prepoznaš impuls da želiš dijelove svog života podijeliti s drugima i ostaviti pisani trag o vlastitom postojanju i vlastitoj percepciji stvarnosti, života i društvenih odnosa.

Postoji i još jedan drugi razlog - meni uvjerljiviji i važniji. Nove tehnologije, dostupnost prostoru za izražavanje vlastitih misli, pisanje i komentiranje, osim demokratičnosti i dvosmjerne komunikacije, unose u javni prostor i niz netočnosti, različite interpretacije i zaključke uglavnom zasnovane na površnosti ili ideološkim preferencijama. Osobno imam, što mogu i dokazati, poprilične, čak i velike sumnje u suvremenu povijesnu publicistiku i interpretaciju recentne prošlosti. Suviše je povodljiva političkom pomodarstvu i ideološkim okvirima, a ne uvažava potrebu da prođe potreban vremenski odmak: povijesno-vremenska distanca. Što više ovakvih zbirki priča, omogućit će bolje razumijevanje ovog vremena u kojem živimo sada i ovdje. Bitno je to za buduće generacije.

Siguran sam da pisci doprinose boljem, realnijem razumijevanju stvarnih društvenih odnosa, poziciji pojedinca, njegovoj (bes)perspektivnosti da se ostvari kao slobodno biće sa svim svojim kreativnim potencijalima i ambicijama.

Ovom knjigom Zoran se potvrđuje kao novo ime koje obogaćuje, inače sjajan i kreativan krug osječkih pisaca.

I uvjerljivo kazuje da sreću pojedincu neće donijeti država, partija ili politički režim - već sreću sebi i svojim obiteljima stvaramo sami. I jedino smo mi odgovorni. Nikola Gamilec