Stotinu nijansi jeseni

Djeca su poput ruskih pisaca: ona imaju oči koje u neuglednom svijetu vide sve ono fantastično i vedro, mudrost i ljepotu koja doseže do krajnjih granica mogućega, čak i dalje od toga. Djeca su uistinu poput ruskih pisaca: ona imaju lakoću u duši i svjetlost u očima, čak i kada plaču. Djeca su, bez ikakve sumnje, poput ruskih pisaca: njima je svijet poput oblaka – uvijek ga vide u drukčijem svjetlu i obliku, što daje stvarnosti obrise koji zrače nadom i kad je sumorna. Djeca su, naglasimo još jednom, poput ruskih pisaca: njihov je pogled dubok i kad je nehajan, nije mu ništa nebitno, čak ni tromi let muhe iznenađene prvom jesenskom hladnoćom.
Sve su to znale u djeci prepoznati Božica Knežević i Edita Dabo, odgojiteljice savjetnice u Dječjem vrtiću Grigora Viteza. Puštale su djeci da izrezuju deblji karton, a kad bi im bilo teško, izrezivale su, po dječjim uputama, umjesto njih. Bojile su s njima i, naravno, i same bile obojene. Našlo se tu i papirnih rolica i kojekakvih drangulija, odbačenih koještarija, drugima nebitnih, zaboravljenih, kojekuda ostavljenih... No sve su te sitnice u dječjem svijetu važne, nezamjenljive, korisne... Djeca su ekolozi s rođenjem. Oni ljube svijet u kojemu žive i svijet ljubi njih, recikliraju sa strašću umjetnika, iskreno se dive, zamjećuju ljepotu oko sebe i prenose je u svoj rad.
Njihovi su radovi sukus jesenje raskoši, boja i plodnosti i neosvještene a tako u njima prisutne brige o svojemu planetu.
Rezultat je šareno zanosna likovna izložba postavljena u izlozima knjižnice, blagoglagoljiva u svakom svojemu potezu.