Tanka bijela linija

U ovom autobiografskom proznom izričaju, za kojeg je autorica tražila inspiraciju želeći pronaći priču intrigantnu sebi i čitateljima, ona na kraju ostaje zatečena učinkom te iste životne priče jednog ovisnika na proširenje vlastitih introspektivnih dosega. Shvaćajući sve isprva kao vlastiti "projekt", biva uvučena u autentičnu ispovijed osobe koja je svoje mlade godine uništila drogom, najprije u užasima Vukovarske tragedije, a zatim nakon rata u nemogućnosti opiranja silama jačim od sebe, poremećenim obiteljskim odnosima i životu na ulici koji uništava posljednje dostojanstvo u čovjeku. Kroz redovite sastanke s Tomom, autorica spoznaje svu patnju, neodgovornost, nemoć svoga sugovornika, ali ujedno i njegovu jaču stranu koja se ogleda kroz njegovo razumno suočavanje s vlastitom tragedijom (ostaje bez obje noge), i ponajviše njegovo opraštanje svima za koje se naoko može reći da su odgovorni. U trenutku najveće empatije prema svom sugovorniku, autorica spoznaje svoje vlastite demone, svoje negativne misli i stavove prema drugima.