Teodora Nikčević – Da su pravde jače nego sile

Otvorenje izložbe: utorak, 14. 4. 2026. u 19 sati

Kustoska koncepcija: Neva Lukić
 
„Druga Tita riječi su nam mile,
da su jače pravde nego sile.”

Stihovi su to partizanske pjesme s Kozare iz vremena Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije. Prisvajanjem sintagme „da su” kao željne konstrukcije i suprotstavljanjem pojmova pravda i sila u nazivu izložbe, Teodora Nikčević kroz ironijski odmak sažima neobuhvatljivu golootočku tragediju, u ovome slučaju - isključivo žensku. Umjetničko istraživanje temelji se na iščitavanju literature o sudjelovanju žena u Narodnooslobodilačkoj borbi i njihovu kasnijem interniranju u logore Goli otok i Sveti Grgur nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine, kao i na arhivsko-fotografskom materijalu Muzeja žena Crne Gore, usmenim svjedočanstvima te memoarima i obiteljskim fotografijama Đine Markuš koja je u logoru boravila od 1951. do 1953. godine. U ovoj je prostornoj instalaciji umjetničin fokus na ženama iz Crne Gore koje su u logorima bile izrazito zastupljene što se može dovesti u vezu s njihovom partizanskom i političkom angažiranošću, odnosno sa snagom prosovjetskog (informbirovskog) pokreta u toj sredini.

Nikčević osjetljivoj temi pristupa, takoreći kroz „lomove” - lomove kao ulomke kamena, ali i kao lomove svjetlosti koji grade utišani ambijent. Takvim se postupkom uspostavlja i kontrapunkt između skulpturalnog i fotografskog, odnosno između kamena kao materijala i fotografije kao medija, čija težina i lakoća artikuliraju dva suprotstavljena pola izložbe, osobito u trenucima njihova preklapanja u foto-fragmentima - otiscima fotografije na kamenu. Fragmentarnost se tako ne očituje samo kao struktura djela, nego i kao način na koji se ono komunicira kroz medij.

Izložbu sačinjava pet radova koji zajedno funkcioniraju kao fragmentarna rekonstrukcija logoraškog iskustva, jezivih prizora koji su se odvijali na razmeđu svjetlosti i tame - bliještećeg kamena koji su žene morale nositi pod jarkim suncem i mračne komore istražnog logora gdje su bile podvrgnute brutalnim ispitivanjima.
„Mi smo nosile, nosile kamen, kreč, daske, uostalom sve što je trebalo za jednu prilično veliku i lepu zgradu od puno soba. Izgledalo je lepo. Od isklesanog belog kamena, svaki kao pod konac jednak, crep crven, a okolo tucani beli mermer. Presijavao se na suncu kao da su zvezde sa neba pale. Još da može i znoj večno da sija onda bi sijao i danas još tamo.*|1|
Kontrast između te neizrecive logoraške stvarnosti, mračne komore i bliješteće svjetlosti, ujedno je jedan od razloga zašto izložbom dominira medij fotografije kojim se Nikčević kroz svoj multidisciplinarni umjetnički i doktorski rad kontinuirano bavi, preispitujući i istražujući mogućnosti njegove dekonstrukcije. Fragmentarna rekonstrukcija logoraškog iskustva može asocirati i na prostore groblja gdje nadgrobne ploče često objedinjuju tekst i fotografiju, realizirane postupcima urezivanja kamena i otiskivanja fotografske slike čime se prostor ostvaruje kao svojevrstan memorijalan zapis. Umjetnica aproprirane fotografije ne otiskuje samo na kamen, već i na tkaninu te cut-out foto tapetu, osiguravajući tako promatraču sveobuhvatno i višeslojno iskustvo medija koji se na svakom od tih materijala manifestira drugačije: na kamenu kao fragmentirani, gotovo erodirani zapis; na tkanini kao lomljiva i polupropusna slika, a u formi cut-out tapete kao izrezani trag ženske emancipacije koji aktivira kretanje promatrača kroz prostor.
 
U intervjuu za Pobjedu Nikčević ističe kako je otiskivanje fotografija na kamene ploče metafora transgeneracijskog prijenosa logorske traume: „Otisak je star koliko i tamnjenje ljudske kože pod suncem. Kada sunce ostavlja trag, ožiljak na tijelu to je najraniji oblik fotografije”. Sama slika otisnuta na kamen podvrgnuta je istom procesu lomljenja i trošenja kao i materijal koji je nosi, ali i kao žensko tijelo izloženo špalirima *|2| i jarkom suncu, obilježeno ožiljcima i opekotinama. Umjetnica pritom uvećava fotografije pojedinih dijelova tijela kao što su oko ili usta razjapljena u kriku, suptilno se referirajući na Markuš koja u svojim memoarima piše o tijelu „koje nema uši ni usta”. Jezivi elementi isprepliću se s apropriranim portretima mladih žena, uspostavljajući snažan kontrast između ljepote i užasa - noćne more u kojoj „drugarice” jedna drugoj postaju neprijateljice. Specifičnost logora na Golome otoku i Svetom Grguru bila je u njihovoj organizaciji prema sustavu takozvane unutrašnje samouprave - zatvorenice koje su prošle proces „revidiranja *|3| bile su postavljene u hijerarhijski nadređen položaj u odnosu na pridošlice.
Izložba Da su pravde jače nego sile evocira i spomen-obilježja Narodnooslobodilačke borbe ali ujedno se i odmiče od njihove uglavnom šture prezentacije informacija. To se nadasve očituje u segmentu „dematerijaliziranog spomenika” gdje popis žena izveden CNC gravurom u kliritnim pločama prestaje biti tek arhivski podatak. Takav odabir materijala ne doprinosi samo predstavljanju nestalnosti i nepotpunosti povijesnog zapisa, nego i nestalnosti znoja i drugih izlučevina izmučenih tijela koja jedino tako mogu sijati još i danas.  
Teodora Nikčević (1986) je vizualna umjetnica i kustosica. Završila je magistarski studij transdisciplinarne humanistike i teorije umjetnosti na Fakultetu za medije i komunikacije (FMK) u Beogradu, dok je osnovne i poslijediplomske specijalističke studije završila na Fakultetu likovnih umjetnosti u Cetinju. Kao dobitnica stipendije KulturKontakt Austria pohađala je Međunarodnu ljetnu školu u Salzburgu. Do sada je realizirala četiri samostalne izložbe: Champion (Galerija Klub, Podgorica, 2017), Invisible (Perjanički dom, Podgorica, 2011) te Da su pravde jače nego sile (Crnogorska galerija umjetnosti „Miodrag Dado Đurić“ na Cetinju i Galerija „Art“, Podgorica, 2023). Dvostruko je selektirana za Bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana -Mediterranea 16: Errors Allowed (Ancona, 2013) i Mediterranea 18: History + Conflict + Dream + Failure = Home (Tirana, 2017). Sudjelovala je u brojnim međunarodnim umjetničkim projektima, uključujući Superexposure 01 (Trebinje, 2021), Praznine
(Culture Hub Croatia, Split, 2021) i ti’tano, u okviru mreže Little Constellation za suvremenu umjetnost iz San Marina. Boravila je na rezidenciji u Nida Art Colony (Litva, 2017) i u CAOS Centru za suvremenu umjetnost (Italija, 2014). Dobitnica je  nagrade za instalaciju Do poslednjeg daha na 45. Internacionalnom salonu „13. novembar“ (CTRL+0) u Crnogorskoj galeriji umjetnosti „Miodrag Dado Đurić“ na Cetinju. Radi kao kustosica za nove medije u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore. Trenutno je na Transdisciplinarnom doktorskom studiju suvremene umjetnosti i medija na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu.

-------------------------------------------------------------------