Mjesec hrvatske knjige bliži se kraju, a time dolazimo i do naše zadnje tematske izložbe knjiga - ovoga tjedna posvećene japanskoj književnosti i prevođenju s japanskog jezika. Od 6. do 11. studenoga prostoru Knjižnice Dubrava možete pročitati intervju s prevoditeljicom Mirnom Potkovac-Endrighetti te posuditi neki od izloženih japanskih naslova.
Intervju također možete pročitati u nastavku:
 
 
Mirna Potkovac-Endrighetti (1953.), živi i radi u Rijeci. Dugi niz godina bila je član opernog orkestra riječkog HNK-a kao violinistica. Prevodi književne tekstove s japanskog jezika. Privučena tim jezikom iz razloga neobjašnjiva i njoj samoj, počela ga je učiti sa 17 godina; svladavala ga je u punom smislu riječi samouko, pabirčeći znanje iz izvora do kojih je mogla doći.
Nakon završenog studija japanske lingvistike u Osaki u Japanu, vraća se u Hrvatsku te postaje prvi sudski tumač u Hrvatskoj za japanski jezik. 2022. godine Ministarstvo vanjskih poslova Japana dodijelilo joj je posebno priznanje za doprinos promicanju japanske kulture u Hrvatskoj.
 
 
Prevoditelji koji prevode s japanskog na hrvatski jezik prilično su rijetki. Što Vas je privuklo japanskom jeziku i prevođenju?
Odgovor na to pitanje sadržan je djelomično u uvodnom tekstu odnosno mojoj biografiji. Ipak, s obzirom da je moj slučaj prilično specifičan, ponovit ću već rečeno: iz razloga neobjašnjiva i njoj samoj. Sve je počelo jednog dana u mojoj sedamnaestoj godini, kad sam u jednom trenutku, doslovce kao grom iz vedra neba, osjetila želju/potrebu da učim japanski jezik (o kojemu tada, naravno, još ništa nisam znala, osim činjenice da se jako razlikuje i da ima drugačije pismo). A što je još čudnije, prevođenje kao svoj životni poziv osjetila sam u tom istom trenutku.
Možda je potrebno da krenem od svog djetinjstva. Odmalena sam, naime, bila očarana riječima, što se sve može, ali i ne može njima izreći, zadivljena jezičnim bogatstvom i snagom. Svoju prvu pjesmu sročila sam u šestoj godini; kasnije sam pisala stalno, ne samo pjesme nego i kratke pripovijetke, pa i jednu radiodramu. Okušala sam se i u sonetima. Oni su mi posebno dragi, jer su i jezični i muzički izazov istovremeno, a ja volim izazove (međutim, osim nekoliko pjesama u školskim novinama, u nedostatku samopouzdanja ništa od tih mladenačkih radova nisam objavila).
Odrasla sam okružena knjigama; moj otac, liječnik, volio je čitati pa ih je stalno kupovao. Na našim policama bilo je beletristike i stručne literature, ali isto tako bili su tu i svi leksikoni i enciklopedijska izdanja leksikografskog zavoda. A u takvoj sredini, ne zaljubiti se u jezik i riječi bila bi nemoguća misija. 
Ali zašto japanski, zašto baš taj jezik, a ne neki drugi? Joj, odgovor na to pitanje ne znam ni sama. To je nešto kao prva ljubav, u smislu da na pitanje zašto nema odgovora.
 
Koji su najveći izazovi književnog prevođenja, iz Vašeg iskustva? Što prijevod književnog djela čini dobrim?
Svako prevođenje, odnosno već sâm pojam prevođenja podrazumijeva da se radi o više ili manje različitim kulturama; a što su razlike između dvije zemlje veće, to je prijevod zahtjevniji i prevoditelj u svom radu stalno nailazi na prepreke koje treba svladavati.
Kada su u pitanju Japan i Hrvatska, dakle zemlje iz dva kulturno oprečna miljea (Istok i Zapad), već i sâm pogled na zemljopisnu kartu ukazuje koliko su ta dva svijeta udaljena. Tom logikom govoreći o zadaći prevoditelja, on kao most između dviju kultura mora biti sposoban vješto premostiti te razlike. K tomu, prijevodni jezik treba biti lijep i teći dovoljno glatko da čitatelj, a to je ono najteže, ni ne primijeti da se radi o prijevodu.
Ali ne prevodi se samo jezik nego i kultura, sve ono što jednu zemlju razlikuje od druge, stoga rad na prijevodu japanskog književnog djela (kao i ne samo japanskog) neminovno podrazumijeva i priličan broj fusnota i pojašnjenja. To pred prevoditelja postavlja delikatan zadatak pronalaženja one prave mjere: treba ih biti dovoljno da se čitatelju približi sve vezano uz japansku sredinu (odjeća, običaji i sl.), no s druge strane, uvijek postoji bojazan da se tekst ne pretrpa pojašnjenjima.
A prava mjera delikatan je zadatak, zahtijeva puno mozganja i promišljanja. Kao i u svemu.
 
Mislite li da prevoditelj može ostati u potpunosti vjeran originalnom tekstu, naročito kada se radi o prevođenju između međusobno „udaljenijih“ jezika i kultura, kao što je to slučaj kod Vaših prijevoda? Postoje li situacije u kojima su značajnije intervencije prevoditelja potrebne i opravdane?
Smatram da prevoditelj ne samo da može, već mu je i sveta zadaća biti što vjerniji izvornom tekstu. A što se jezika tiče, jezici se doduše dijele po skupinama, ali ne mislim da postoje udaljeni jezici, barem kada je riječ o prijevodima. Sâm proces prevođenja teče ovako: budući da je jezik sâm po sebi sredstvo izražavanja kojim želimo nešto opisati ili reći što mislimo i osjećamo, najbitnije je doživjeti smisao izrečenog duboko u sebi, osjetiti ga u svojoj nutrini; tek nakon toga slijedi ona druga faza, da taj smisao ispliva na površinu u prijevodnom jeziku. A u tom je procesu sasvim nebitno o kojim se jezicima radi.
Glede razlika među kulturama, tu se slažem. U tom smislu uvijek ima intervencija. Međutim, ne u tolikoj mjeri da bi se mogle nazvati značajnijima, uglavnom se tu radi o objašnjenjima/pojašnjenjima u vidu fusnota i(li) dodavanjem pojmovnika na kraju prijevoda. A kada prevoditelj ozbiljno pristupi tom poslu, smatram da bi trebalo biti dovoljno.
 
Mnoge japanske knjige koje su dostupne na hrvatskom prevedene su s japanskog na engleski, a zatim prema engleskom prijevodu na hrvatski. Kakvo je Vaše mišljenje o posrednom prevođenju? Udaljavamo li se takvim postupkom previše od originalnog teksta?
Zamislimo proces prevođenja kao pretakanje; ako iz jedne posude pretresemo sadržaj u drugu, a potom iz te druge u treću, nešto se neminovno gubi. Stoga je idealno kad se prevodi s izvornika. No ako te mogućnosti nema, pribjegava se posrednom (hibridnom) prevođenju, što u većini slučajeva znači prevođenje s već postojećih engleskih prijevoda, barem kada je o japanskoj literaturi riječ (a i šire). Što to konkretno znači? Ilustracije radi, premda pojednostavljeno, u engleskom prijevodu prevodilac dodaje primjedbe i pojašnjenja imajući u vidu englesku sredinu i znanje tamošnjeg prosječnog čitatelja. A primjedbe i pojašnjenja, kao i količina istih, ne moraju nužno za svaku sredinu biti isti.
U nama susjednoj zemlji Srbiji, međutim, izučavanje japanskog jezika na fakultetu pokrenuto je još 1974. godine. Ne začuđuje zato da tamo ima i nekoliko prevoditelja za japanski jezik, pa je zamjetan i broj prijevoda japanske literature s izvornika. A s obzirom da geografska blizina nerijetko uvjetuje sličnost kulturnog miljea, a eventualno i pripadnost istoj grupi jezika (što je u našem slučaju riječ), zašto se neko japansko djelo - citiram književnika Miljenka Jergovića - ne bi prevelo sa srpskoga, umjesto s engleskoga jezika?
To dakako ne mijenja činjenicu da se u oba slučaja radi se o hibridnom (posrednom) prijevodu. Figurativno, zamislimo prijevod kao most: u prvom prijevodu, onome s izvornika, već smo prešli jedan. Zato u sljedećem prijevodu, ako se može, skratimo taj most. A mi ponekad imamo tu mogućnost. Pitanje je samo želimo li je iskoristiti.
 
Moglo bi se reći da je u Hrvatskoj Haruki Murakami sinonim za japansku književnost. Međutim, japanska književna produkcija je daleko bogatija i raznovrsnija. Možete li reći nešto o suvremenoj japanskoj književnosti? Npr. postoje li neki izraženiji trendovi, žanrovi ili često obrađivane teme, koji su značajniji autori i sl.
U posljednje vrijeme uočava se procvat prodaje japanske prevedene literature na Zapadu, što je rezultiralo i većim angažiranjem na prevođenju nekolicine pisaca koji su svojim talentom privukli pažnju.
Evo nekih od tih imena: Hideo Furukawa, Horie Toshiyuki, Yoko Tawada, Tomoka Shibasaki, Hiromi Kawakami, Sayaka Murata, Toshiki Okada, Risa Wataya, Mieko Kawakami (osobna favoritkinja Harukija Murakamija!), Yukiko Motoya.
Hidea Furukawu, primjerice, smatraju nasljednikom Murakamija, a i budućim Nobelovcem. Poznat je po noveli Slow Boat, u kojoj prepričava Murakamijevu pripovijetku A Slow Boat to China.
Tematika o kojoj pišu spomenuti autori je raznovrsna; od egzistencijalne krize čovjeka koji se bavi prošlošću (Hideo Furukawa, Slow Boat), otuđenosti i depresije koju donosi gradski život (Tomoka Shibasaki), bavljenja prošlošću i religioznim temama, kao i sjećanjima i snovima (Horie Toshiyuki), preko distopijske budućnosti Japana u kojoj se mladi rađaju krhki i stari (Yoko Tawada), isječaka iz života zabačenih ulica Tokija (Hiromi Kawakami), do opisa mračnog podzemlja Japana i osjećaja izoliranosti mladih (Risa Wataya, najmlađa dobitnica nagrade Akutagawa), i kafkijanskih nadnaravnih priča, koje ono okreću naglavačke (Yukiko Motoya).
 
Koju biste japansku knjigu/knjige/autore preporučili čitateljima? Kratki opis je dobrodošao!
Kao prvo, preporučila bih svakako Profesorovu omiljenu jednadžbu spisateljice Yoko Ogawe (Hena, 2020.), prvenstveno zbog vrijednosti o kojima progovara i humanošću kojom odiše. Radnja se odvija između dva lika, genijalnog profesora matematike kojemu je uslijed udarca u glavu u prometnoj nesreći ostalo samo kratkoročno pamćenje od osamdeset minuta, i njegove nove domaćice, samohrane majke desetogodišnjeg dječaka unajmljene da brine o njemu.
Nevjerojatno je koliko volje i truda ulaže ta žena da bi uspostavila komunikaciju s njim, i kad već razgovor u uobičajenom smislu nije moguć, oni počinju komunicirati brojevima. A da bi to mogla, ona se zainteresira za matematiku i uz vodstvo Profesora počinje je proučavati. U tom procesu razvija se neobično i dirljivo prijateljstvo.
I jedna osobna opaska: neka vas od ovog romana ne odbije pojam matematika! Upravo obrnuto: tko ne voli matematiku, zavoljet će je, a tko je već voli, zavoljet će je još više!
U romanu Prekrasan dan da budeš sâm (Sandorf, 2021.), autorica Nanae Aoyama opisuje tendenciju u suvremenom japanskom društvu u kojemu mladi, poput sedamnaestogodišnje Chizu, više ne vide smisao života u tome da imaju stalno radno mjesto, koje doduše nudi sigurnost, ali uz cijenu slobodnog vremena. Sve je više mladih koji se nakon srednje škole žele što prije zaposliti i osamostaliti. Tako i Chizu, na stanu u Tokiju sa sedamdesetogodišnjom rođakinjom kojoj zavidi na njezinom veselom ljubavnom životu, živi radeći raznorazne honorarne poslove.
Gore navedeno je glavni razlog moje preporuke čitateljima, tim više što je kod nas još uvijek uvriježeno mišljenje da Japanci „žive za rad“, samo rad, rad, i ništa drugo. A promjene su prisutne svugdje u svijetu, pa tako ni Japan nije iznimka.
 
Za kraj, na što biste javnosti voljeli skrenuti pažnju kada je riječ o prevoditeljima i prevođenju kao struci?
Odgovor na to pitanje nije lak, s obzirom da većina ljudi ne shvaća da za književno prevođenje nije dovoljno samo dobro poznavanje jezika i gramatike; potrebno je kudikamo više, uz barem dva strana jezika i dobro poznavanje životnih prilika u toj zemlji, njezine povijesti i kulture, umjetnosti, i svega ostalog što je čini takvom kakva jest. Tek to dvoje zajedno preduvjet su za dobrog prevoditelja.
I, što je još važnije, jezik mora biti tečan i lijep, a to je ono najbitnije. Svako drugo prevođenje je samo umijeće, književno prevođenje je umjetnost. Vrijeme je da to uočimo.