Nastavljamo s tjednim izložbama posvećenim književnostima u prijevodu i njihovim prevoditeljima. Ovaj tjedan fokusiramo se na rumunjsku književnost, predstavljenu kroz intervju s prevoditeljem Goranom Čolakhodžićem i izložbu knjiga prevedenih s rumunjskog jezika.
Izložba knjiga s pripadajućim intervjuom bit će postavljena na Odjelu za odrasle Knjižnice Dubrava, od 23. do 28. listopada 2023.
Osim u prostoru knjižnice, intervju možete pročitati i u nastavku:

 
Goran Čolakhodžić rođen je 1990. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu diplomirao je anglistiku i rumunjski jezik i književnost. Piše poeziju i objavio je tri zbirke pjesama, od kojih je jedna i nagrađivana, a od 2014. aktivno se bavi književnim prevođenjem s rumunjskog, na rumunjski te s engleskog jezika. Član je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatskog društva pisaca. Dosad je preveo petnaestak književnih naslova, sam ili u suradnji s Anom Brnardić i Adrianom Oproiuom. U ožujku 2023. dodijeljena mu je Godišnja nagrada "Iso Velikanović" Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske za najbolji književni prijevod na hrvatski jezik objavljen u prethodnoj godini - riječ je bila o romanu Solenoid svjetski poznatog rumunjskog pisca Mircee Cărtărescua.
 

Kad me pitaju zašto sam studirao to što sam studirao, nikad me ne pitaju za engleski, a za rumunjski uvijek. Naravno, ima to smisla, engleskom je cijela moja generacija bila izložena od ranog djetinjstva, nikom taj jezik više nije nimalo mističan, postao je svjetska lingua franca. Ipak, mislim da je za moju ljubav prema njemu bilo ključno to što mi je otac još u predškolskoj dobi tu i tamo, pored uobičajenih Grimmovih bajki i Najljepših priča klasične starine, pred spavanje čitao i iz Doyleovih The Adventures of Sherlock Holmes, u originalu. Ništa nisam shvaćao, ali me zabavljalo. Sjećam se da sam ga pitao što je to the koje se neprestano ponavlja u tekstu (tad sam pomalo već znao slova): i eto, mogu reći da ni skoro trideset godina poslije ne znam sto posto sigurno što je to the… Aktivni govornici engleskog će razumjeti. U svakom slučaju, dobio je jedan od težih zadataka: objasniti petogodišnjaku što je određeni član. Naslijedio sam od roditelja blag oblik anglofilije – ništa strašno, samo interes za tu povijest i kulturnu baštinu, pa i klimu i geografiju. Sve u svemu, moja odluka da studiram engleski nije bila samo praktična (jer je važan i tražen jezik), nego i romantična.
Rumunjski je došao mnogo poslije, pred kraj gimnazije. Jako sam volio latinski, pa sam istraživao po internetu druge romanske jezike i naišao na taj rumunjski, tako izdvojen i nekako drugačiji od drugih. Učio sam ga jedno ljeto pomoću kompleta za samostalno učenje kupljenog u knjižari. Kad sam na stranicama Filozofskog fakulteta vidio da postoji Katedra za rumunjski jezik i književnost, rekao sam si: pa zašto ne, upisat ću to. Pokazalo se da je odluka bila dobra, iako isprva drugi nisu bili oduševljeni.
 

Da, posebno su aktivni tandemi mojih dragih kolega: Ivana Olujić s Lucom-Ioanom Franom te Ana Brnardić Oproiu s Adrianom Oproiuom. I sam prevodim u tandemu s Adrianom Oproiuom kad je riječ o prevođenju na rumunjski (a ne s rumunjskog), pa ću govoriti o tome. Najprije podijelimo tekst na podjednake dijelove, a onda „u obrocima“ svatko prevodi sam. Nakon što svatko završi jedan dio, šalje onom drugom na provjeru i korekturu. Tu se redovno tekst izmjenjuje u više rundi, sve dok se ne raspravi svaka pojedinost koja nekome smeta. Povremeno se nalazimo i uživo. Često naučimo nešto novo od kolege, pa i promijenimo vlastite poglede na neko književno djelo. Mislim da je prednost takvog rada upravo to – konstantna komunikacija i bolje sagledavanje problematičnih mjesta (znamo da su dvije glave pametnije od jedne), kao i manja vjerojatnost da se potkrade neka pogreška ili da neko mjesto ostane nerazjašnjeno. Ja se sam ne bih usudio prevoditi književnost na rumunjski bez ozbiljne redakture kakva je Adrianova, a naročito je dobro što je i on sam pjesnik, pa dobro osjeća pisanu riječ. Mana je možda to što se ponekad radi sporije, ili pak to što svaki prevoditelj za sebe nešto manje osjeti djelo u punini nego što je to slučaj kad mu se posveti isključivo sam.
 

Ovo je zbilja teško, ali i sudbinsko pitanje… Napisano je knjiga i knjiga o prevođenju, teoriji prevođenja, uopće mogućnosti i isplativosti prevođenja umjetničkog izraza… Mislim da se među najveće izazove mogu ubrojiti kontekstualizacija (kulturni prijevod tj. prilagodba teksta razini svijesti i znanja ciljne publike), ali i problemi koji se uže tiču jezika, kao što su već notorne igre riječima, namjerne dvoznačnosti, žargon, itd. Također, tu je i osnovni problem komunikacije: slike i osjećaji koje pojedina riječ ili sintaksa rečenice izazivaju u jednom umu ne moraju pokrenuti iste reakcije i u drugome. Tome je tako i unutar jednog te istog jezika, a pogotovo kad je riječ o dva različita jezika. Raspon asocijacija i konotacija koje jedna riječ ima u rumunjskom drugačiji je od onog koje njezin najbliži pandan ima u hrvatskom. I onda, kumulativno, prijevod može ostavljati znatno drugačiji dojam nego izvornik. Ipak, obično to nije tako izraženo i nekom magijom – time što smo svi ljudi ili što, kad se radi o jezicima s kojih ja prevodim, pripadamo istoj (europskoj) književnoj tradiciji – hrvatski Solenoid, primjerice, bude našim čitateljima jednako otkvačen, nadrealan, magičan, (pre)širok kao i rumunjskima.
Trenutno smatram da je za dobar prijevod najvažnija kombinacija sljedećeg: želja prevoditelja da predstavi djelo u najboljem svjetlu, odlično poznavanje ciljnog (materinjeg) jezika, smisao za zvučnost jezika i poštovanje namjere autora. A važne su i dvije manje uzvišene stvari: vrijeme i primjerena plaća.
 

Iz mojeg prethodnog odgovora reklo bi se da ne vjerujem u mogućnost potpune vjernosti izvorniku. To, dakako, ovisi o vrsti i tipu teksta, kao i o osnovnom pristupu koji prevoditelj odabere u trenutku kad se upusti u pothvat. Općenito je sve stvar stupnja, nikad neko načelo nećemo naći u čistom obliku, nego ćemo – u većoj ili manjoj mjeri – „kliziti“ po spektru između dokumentarističke vjernosti i kreativne invencije i intervencije. Svi se možemo složiti da je važno prenijeti autorov/ičin specifični glas, i to često znači „nemiješanje“, no zbog prirode jezika ponekad je nužno odstupiti od doslovnosti i dovijati se na razne načine kako bi i u našem jeziku taj glas zazvučao slično. To je primjer odstupanja koje to i nije. Druga dobra odstupanja vezana su obično uz tumačenje teksta, uz pokušaje da ga malim intervencijama učinimo prohodnijim za čitatelja. No „značajnije intervencije“ nisu nešto što bih namjerno izvodio ili se osjećao sigurno praveći ih. Na mjestima gdje se kao prevoditelj (ali i autor, ili barem netko tko je senzibiliziran za književnost) sudarim s rečenicom ili odabirom riječi u izvorniku koji mi zazvuči loše ili nespretno, najčešće si kažem da autor(ic)e treba prikazivati kakvi jesu. To je, valjda, ta prevoditeljska skromnost o kojoj se toliko govori.
 

Naravno, budući da je Rumunjska mnogoljudnija (oko 20 milijuna stanovnika) i da je veće tržište, više je i pisaca i objavljenih knjiga. Tim je teže sagledati cjelinu, a zbog praktičnih ograničenja rijetko naručujem nove knjige odande: uglavnom saznajem za „udarne“ naslove preko društvenih mreža ili interneta, pa ih čitam kad mi dopadnu u ruke. No mogu reći da je prozna produkcija u nekim tematskim aspektima slična našoj: djetinjstvo i mladost (često i autobiografski), razračunavanje s prošlošću – traume iz surovog 20. stoljeća, ali i romantiziranje davnije prošlosti, nedaće i nepravde kapitalističke svakodnevice, tu i tamo svjesni postmodernistički izleti u književnost o književnosti, itd.
Mnogo je autor(ic)a vrijednih pažnje ili onih koji jednostavno prodaju puno zapaženih knjiga (tu mislim na prozu jer to je ono što najviše kupuje i posuđuje): Gabriel Liiceanu, Radu Paraschivescu, Nora Iuga, Dan Lungu, Doina Ruști, Svetlana Cârstean, Gabriela Adameșteanu, Florin Lăzărescu, Matei Vișniec, Radu Pavel Gheo, Octavian Soviany, Ioana Pârvulescu, Tatiana Țibuleac, Bogdan-Alexandru Stănescu, Mircea Cărtărescu… Djela nekih među njima, prepoznat ćete, prevedena su i kod nas.
 

Preporučio bih najprije autoricu koja nije Rumunjka, već Moldavka, ali sudjeluje u rumunjskom književnom životu i objavljuje ondje: Tatianu Țîbuleac i njezin roman Vrt od stakla koji je kod Naklade Ljevak divno prevela Ivana Olujić. Riječ je o emotivnom, ne baš veselom, ali vrlo čitkom i lirski pisanom romanu o teškom odrastanju pred kraj sovjetske ere u društvu koje je višestruko komplicirano i razdijeljeno. Posebno mi je drag zbog izrazite ženske perspektive i važnosti ženskih likova, ali i zbog tih tako divno prenesenih trenutaka nostalgije čak i za tim traumatičnim djetinjstvom.
Vrlo je vrijedan i dojmljiv još i atipični roman Maxa Blechera Događaji u neposrednoj irealnosti u prijevodu Ane Brnardić Oproiu i Adriana Oproiua, izašao kod Edicija Božičević – opet je u fokusu djetinjstvo, ali prilično drugačije. Za one koji vole Brunu Schulza, Franza Kafku ili Danila Kiša mogao bi biti prava poslastica.
Izdvojit ću, hajde, i jedan vlastiti prijevod: Djetinjstvo Kaspara Hausera Bogdana-Alexandrua Stănescua. Zapažate već da je djetinjstvo provodni motiv mojih izbora. Ovdje je ipak riječ o cjelokupnoj (auto)biografiji čovjeka punog mana koji je takav postao prije svega zbog svoje okoline, ali najdraži mi je u tom romanu sam jezik. On se cijelo vrijeme mijenja i prelijeva iz poetičnosti uvoda, preko žargonski sirovih dijelova, sve do svedena, umorna razgovorna jezika prema kraju. Naravno, preporučam i veličanstveni Cărtărescuov Solenoid svima koji su se spremni uhvatiti u koštac s tom knjigom-svijetom i kojima je drag nadrealizam.

Trebalo bi poraditi na smanjenju već spomenute poslovične skromnosti prevoditelja i njihove tendencije da ostanu u drugom planu, kamo ih smješta ne samo priroda njihova posla, nego i neosviještene uredničke i marketinške prakse zbog kojih prevoditelji ponekad nisu ni spomenuti, a kamoli istaknuti kao ključni faktori u procesu nastanka nekog izdanja. Čitatelji bi trebali uvijek biti svjesni da, kad čitaju Shakespearea na hrvatskom, čitaju i Bogdanovića ili Marasa i da nisu izravno prikopčani na taj engleski um iz 16. i 17. stoljeća. S tim zajedno ide i uporno niska cijena rada, ako se uzme u obzir visoka specijaliziranost književnog prevođenja i vrijednost kvalitetnih, pedantnih, široko obrazovanih prevoditelja.
Volio bih da me razvoj umjetne inteligencije ne plaši, ali ne mogu protiv toga i pitam se kako će ona utjecati na našu struku – hoće li je za x godina uopće biti. Ako i prihvatimo pretpostavku da je umjetnička vrijednost ljudskog prijevoda superiorna onoj strojnog i da će takva još dugo ostati, činjenica je da našim svijetom vlada kapital, profit, pa je naivno očekivati da će oni koji drže taj kapital odbijati koristiti praktički besplatni rad umjetne inteligencije i iz dobrotvornih razloga plaćati žive prevoditelje… Ali do tog neveselog trenutka cijenimo prevoditelje i nagrađujmo ih dostojno za njihov rad, pa će se možda i uspjeti snaći u novim okolnostima.