U ovome tjednu Mjeseca hrvatske knjige ne odmičemo se daleko od Hrvatske ni geografski ni jezično – bavimo se slovenskom književnošću i specifičnostima prevođenja bliskosrodnih jezika kao što su hrvatski i slovenski.
Intervju koji smo proveli s prevoditeljicom i sveučilišnom profesoricom dr. sc. Anitom Peti-Stantić, kao i izložbu knjiga prevedenih sa slovenskog jezika pronaći ćete na Odjelu za odrasle Knjižnice Dubrava, od 30. listopada do 4. studenoga 2023.
Osim u prostoru knjižnice, intervju možete pročitati i u nastavku:
 
Anita Peti-Stantić:

„Premda se biografije obično započinju od početka, u dobi u kojoj sam ja čini mi se smislenijim krenuti od sadašnjeg trenutka u kojem sam zaposlena na Filozofskom fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kao redovita profesorica, gdje predajem poredbenolingvističke i slovenističke kolegije. Posebno se bavim kontrastivnom hrvatsko-slovenskom gramatikom te teorijskim i praktičnim pitanjima prevođenja bliskosrodnih jezika. Napisala sam Veliki suvremeni slovensko-hrvatski i hrvatsko-slovenski rječnik (Mozaik knjiga 2013.) te tri lingvističke monografije, Jezik naš i/ili njihov: vježbe iz poredbene povijesti južnoslavenskih standardizacijskih procesa (Srednja Europa 2008.) te, s prijateljem i kolegom Keithom Langstonom, Hrvatsko jezično pitanje danas: identiteti i ideologije (Srednja Europa 2013.) i Language Planning and National Identity in Croatia (Palgrave MacMillan 2014).
Prije desetak godina tri sam godine provela u Americi istražujući informacijsku strukturu rečenice i odnos semantike i sintakse u Centru za kognitivne studije Sveučilišta Tufts, pri čemu sam uvelike uživala u blagodatima bostonskoga akademskog života.
Nakon povratka u Zagreb, intenzivno sam se posvetila istraživanju i promociji čitanja. Upravo pripremam novo izdanje knjige objavljene s Vladimirom Velički 2008., Jezične igre za velike i male, a uz to sam objavila tri knjige na temu čitanja, samostalno Čitanjem do (spo)razumijevanja: Od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti (Naklada Ljevak, 2019.) i s kćeri, tada maturanticom, Vedranom Stantić, Znati(želja): Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah? (Naklada Ljevak, 2021.) i Putovanje u nepoznato: Zašto se bavim znanošću i kako je došlo do toga? (Naklada Ljevak, 2021).
U posljednjih sam nekoliko godina održala nekoliko desetaka radionica i predavanja za učitelje, učenike, roditelje i zainteresiranu javnost, a od 2022. sam godine uključena u provedbu i promociju nacionalnog projekta Rođeni za čitanje.
Uz znanstveni rad, prevodim sa slovenskoga i engleskoga. U posljednjih nekoliko godina objavljeno je više od 40 knjiga mojih prijevoda, što literarnih, što znanstvenih tekstova.“
 
Prevodite sa slovenskog i engleskog jezika – što Vas je privuklo tim jezicima i prevođenju?

To je zanimljivo pitanje, zato što sam prevoditi počela relativno kasno, nakon što sam već godinama radila na fakultetu, a moj je primarni interes bio znanstveni rad. Jednom davno prevela sam tekst s hrvatskoga na engleski, no to sam učinila samo jednom, zato što se nisam dobro osjećala u toj koži, jednostavno nisam bila sigurna, koliko god dobro razumjela engleski. Ponekad prevedem pokoju knjigu s engleskoga na hrvatski, što doživljavam kao osobni izazov, zato što nerijetko nije jednostavno prenijeti na hrvatski ono što kao čitateljica misliš da potpuno razumiješ, osobito kad je riječ o jeziku koji danas gotovo svi govore.
Sa slovenskim je drugačije. Slovenski sam učila još tijekom studija, a onda sam ga godinama usavršavala povremenim boravcima u Ljubljani i Mariboru, tečajevima, seminarima i radionicama, ali i tisućama pročitanih stranica tekstova na slovenskom. Nisam razmišljala o prevođenju sve dok me na njega nije potaknula Jagna Pogačnik, koja je u to doba već bila priznata prevoditeljica sa slovenskoga, nagovorivši me da zajedno prevedemo jednu knjigu Gorana Vojnovića. Nakon toga je sve krenulo. Svidjelo mi se to što su moji teorijski uvidi u strukturne odnose između slovenskoga i hrvatskoga dobili mogućnost praktično se pokazati, volim prevoditi zahtjevne tekstove sa slovenskoga i razgovarati s autorima o detaljima rješenja, uživam u iznalaženju najboljih prijevodnih rješenja za pojedinačne riječi, a posebno za sklopove riječi koje autori osmišljavaju igrajući se u svom jeziku pa se i ja igram u prijevodu... jednom riječju, činjenica da se radi o toliko bliskosrodnim, a opet različitim jezicima, daje mi puno prostora za istraživanje i utaživanje znatiželje u praktičnom bavljenju jezikom, što mi pričinja veliko zadovoljstvo. Danas ne mogu zamisliti sebe kao osobu koja ne prevodi i nadam se da ću se prevođenjem moći baviti dok god me oči i glava budu služili.
 
Koji su najveći izazovi književnog prevođenja, iz Vašeg iskustva? Što prijevod književnog djela čini dobrim?

S obzirom na to da sam čitav život  strastvena čitateljica koja podjednako uživa u tekstovima napisanima na hrvatskom i onima prevedenima, a uz to čitam i na nekoliko jezika koje sam tijekom godina naučila dovoljno da se u njima osjećam komotno, već dugo sam svjesna toga da postoje dobri prijevodi i oni vrhunski. Naravno da postoje i oni na drugoj strani spektra, ali to već smatram neprofesionalizmom pa o tome neću govoriti. Smatram da je prilikom prevođenja književnosti važno uzeti u obzir mnoge sastavnice djela, pri čemu svakako (posebno za mlade prevoditelje, jer mi stariji nemamo nikakve dileme s tim u vezi, tako smo 'odgojeni') treba istaknuti da prije prevođenja treba pročitati čitavo djelo, razmisliti o njemu, ući u tekst. Mislim da u današnjem pretjerano ubrzanom svijetu neki prevoditelji to ne čine, a to se onda vidi na prijevodu, zato što se pojave nedosljednosti i nerazumijevanja koja su se mogla izbjeći. O tome da je prevedeni tekst dio hrvatske literature i da kao takav ulazi u korpus hrvatskih tekstova ne treba puno govoriti. Jednom riječju, tekst mora biti uklopljen u hrvatski jezični korpus u potpunosti, kako izborom leksema, tako i svim ostalim sintaktičko-semantičkim obilježjima, to jest, u njemu se ne smije osjećati izvornik na način da čitateljica zna kako je ta i ta konstrukcija glasila u izvorniku jer je prevedena doslovno, gotovo riječ za riječ, bez promišljanja.
Osobno, najzahtjevnije mi je, ali na neki način i intelektualno najprovokativnije, vrlo inspirativno (zato što izaziva ponos što to mogu) prevođenje tekstova autora koji izuzetno vode računa o svojim izborima, kod kojih vidiš da je svaka riječ odvagnuta, i značenjski i ritmički. Takvih, srećom, u suvremenoj slovenskoj književnosti ima dosta.
Najveći su pak izazovi, po mom mišljenju, kad treba prevesti nešto što je autor namjerno učinio protivno jezičnim pravilima svoga jezika pa i ti kao prevoditelj to trebaš poštivati, a nisi siguran hoće li čitatelj to prepoznati ili će misliti da prevoditelj nije imao pojma što radi. No tu je onda, za pitanje mjere, suradnja s dobrim urednicima s kojima prevoditelj može porazgovarati i pročistiti misli. Zato je važno ne požurivati proces prevođenja, dati samom sebi vremena da prijevod odleži, ponovno ga pročitati, i više puta ako treba, saslušati što drugi zainteresirani čitatelji prije objavljivanja imaju reći i biti svjestan svoje uloge kao prevoditelja.
 
Mislite li da prevoditelj može ostati u potpunosti vjeran originalnom tekstu? Treba li? Postoje li situacije u kojima su značajnije intervencije prevoditelja potrebne i opravdane?

Kao prvo, odgovor na Vaše pitanje ovisi o tome kakav je original i koliko je tekst originala udaljen od naše kulture. Sigurna sam da nije isto kad se prevodi original s jezika i iz kultura koje su nam vrlo daleke i tekst sa slovenskoga, koji je dio slovenske kulture koja nam je umnogome bliska. Kako je moje iskustvo primarno s prijevodima sa slovenskoga, nastojim ostati vjerna originalu, a istovremeno prevesti tekst tako da bude integralni dio hrvatske književnosti i hrvatskog jezika. To nije uvijek sasvim jednostavno, naravno, ali svaki prevoditelj ima kriterije kojih se drži.
Kako sam ja do prevođenja došla iz lingvistike, gdje se primarno bavim redom riječi u rečenici i informacijskom strukturom, vrlo sam osjetljiva na finese semantičkih izbora i na to kojim se redom koji segmenti rečenice otvaraju čitatelju. Naime, istražujući kontrastivno odnos između slovenskog i hrvatskog jezika, a posebno nakon pročitanih tisuća stranica na svakom od njih, jer tu ne pomaže ništa osim količine i pažljivog čitanja, inače je sve slučajnost, uočila sam da svaki od njih, mimo onoga što piše u gramatikama, ima svoj ritam i svoje načine isticanja onoga što treba biti istaknuto, i redom riječi. Zanimljivo je da, kad je riječ o ta dva izrazito bliskosrodna jezika, u tom segmentu nema podudarnosti. Posljedica takve spoznaje je da jako vodim računa o razlikama i vrlo se često prevodeći zapitam kako je slovenski autor sve mogao formulirati neku misao i zašto je odabrao upravo onaj način koji je odabrao. Onda nastojim zadržati, tj. prenijeti u hrvatski ono što mislim da je njemu bilo najvažnije.
Osobno nisam nikad naišla na situaciju u kojoj sam mislila da imam pravo na značajne intervencije, možda i zato što sam uglavnom prevodila izvrsne tekstove autora koji izuzetno vode računa o jeziku.
 
Suvremena slovenska književnost u kratkim crtama – npr. postoje li neki izraženiji trendovi ili često obrađivane teme; koji su značajniji autori; kakva je suvremena slovenska književna scena i produkcija u usporedbi s hrvatskom?

Meni se, koja nisam stručnjakinja za suvremenu slovensku književnost, ali je u svojim čitanjima pratim godinama (do te mjere da mi izdavači koji znaju što radim redovito šalju svoje najnovije naslove na ogled), čini da je slovenska književnost izrazito raznolika, zato što među književnicima ima onih koji praktički ispisuju jednu temu u mnogim svojim djelima, bila to tema međuljudskih odnosa u ratnim okolnostima (uglavnom Drugi svjetski rat, odnos prema germanofilima s jedne i Židovima s druge strane) ili pišu romane koji su redom, bez obzira na to koja im je središnja tema, tekstovi o onima na rubu, čefurima, južnjacima, odbačenima, precrtanima, zaboravljenima, gurnutima u zapećak povijesti. Uz to, ima i nemalen broj onih koji se kao ptica feniks u svakom romanu pojavljuju u novoj, inovativnoj ulozi, gotovo kao da svaki roman piše drugi pisac. To su autori koji eksperimentiraju i s temama i s problemima koji su im u središtu zanimanja, uvijek se na neki način ipak obraćajući suvremenom čitatelju, poigravajući se s njegovim senzibilitetom i pokušavajući rastresti njegove predrasude i stereotipe.
Kad me pitate za značajne autore, njih je doista mnogo, od onih sad već starije generacije, kao što su mnogo prevođeni Drago Jančar i Feri Lainšček, do nešto mlađih, među koje bih svakako ubrojala Dušana Šarotara, Andreja Skubica, Janju Vidmar i Maju Gal Štromar, nakon čega je tu i najmlađa generacija (koja se vjerojatno već može razdvojiti bar na dvije), a kojoj pripadaju Goran Vojnović, Gabriela Babnik, Mojca Kumerdej, Bronja Žakelj, Sebastian Pregelj, Veronika Simoniti, Anja Mugerli. Kao što vidite, među najmlađima dominiraju žene, koje pišu doista svjetsku književnost i preporučam svakome da uzme neku od tih knjiga i pročita je. Ovdje sam navela one čijih je više knjiga prevedeno na hrvatski pa se mogu bez problema čitati. Ima, dakako, i onih koji pišu romane i kratke priče na čije je prijevode teško nagovoriti hrvatske izdavače, zato što su teme kojima se bave više lokalno orijentirane pa pretpostavljam da za takve teme ne bi bilo dovoljno čitatelja u Hrvatskoj, tako da se te autore može čitati samo u originalu. Među njima su svakako Roman Rozina, Miha Mazzini (za kojeg nikad neću shvatiti zašto ga se ne prevodi na hrvatski, jer je preveden samo jedan njegov roman), Tadej Golob, Vlado Žabot, Berta Bojetu i drugi.
 
I hrvatski i slovenski spadaju u skupinu južnoslavenskih jezika i međusobno su u mnogočemu slični. Postoje li neki zanimljivi slovensko-hrvatski „lažni prijatelji“ koje biste mogli predstaviti?

Točno – slovenski i hrvatski su bliskosrodni jezici po svim kriterijima, što znači da dijele povijest, ali i sadašnjost, pa i mnogo međusobnih utjecaja. S druge strane, to znači da su se značenja nekih riječi tijekom te povijesti različito razvila u svakom od ta dva jezika, što dovodi do prijatelja koje zovemo lažnima, zato što nam se može učiniti da ista riječ postoji u oba jezika u istom značenju, a radi se o dva različita značenja. U tom kontekstu postoje pravi prijatelji, dakle riječi koje se izgovaraju i pišu isto u oba jezika (ponekad samo s razlikom u naglasku, a ponekad ni to), a onda i znače isto, kao na primjer abeceda, krzno, kuhati i mnoge druge.
Postoje i lažni prijatelji, među kojima ima onih čiji je oblik u oba jezika isti, ali su im značenja različita, kao na primjer riječ kopanje, koja u slovenskom znači kupanje. Ako to ne znamo, slovensku rečenicu Včeraj smo bili na kopanju razumjet ćemo pogrešno, jer jučer nismo bili na kopanju, nego na kupanju. Takve su i riječi pisan i krilo koje postoje u oba jezika, ali znače različito - prva znači šaren, raznobojan, a druga znači suknja, tako da rečenica Tole pisano krilo je res lepo na hrvatskom znači Ova šarena suknja je doista lijepa. Još je jedna zanimljiva riječ koju mogu spomenuti, koja u hrvatskom glasi sitan, u slovenskom siten, no ta se mala razlika u rečenicama često poništi, tako da ćemo, ako ne znamo razliku u značenju, slovensku rečenicu Muhe so danes zelo sitne pogrešno prevesti, jer je riječ o muhama koje su dosadne, a ne malene. Takvih je riječi dosta i nerijetko zbunjuju one koji uče jezik, tako da sam ih u Velikom suvremenom hrvatsko-slovenskom i slovensko-hrvatskom rječniku posebno označila jer sam korisnike rječnika željela upozoriti na njih već na prvi pogled. Na kraju želim samo reći da postoji još jedna podskupina lažnih prijatelja koje je još teže otkriti, a to su oni gdje se dio značenja preklapa, a dio je različit. Njih je posebno teško prepoznati, no u tome nam pomaže rečenični kontekst iz kojega obično ipak možemo shvatiti kako je riječ o značenju koje nije isto. Te su teme, dakako, zanimljive stručnjacima lingvistima, ali bez daljnjega i prevoditeljima, tako da na njih upozoravamo i na nastavi, ali i u okviru radionica koje organizira Društvo hrvatskih književnih prevodilaca.
 
Koju biste slovensku knjigu/knjige/autore preporučili čitateljima? Kratki opis je dobrodošao!

Čitanje, kojim se sad već godinama bavim i istraživački, dubinska je ljudska potreba koja se razvila iz sasvim specifične invencije našeg uma. Svatko je od nas obilježen onime što čita i to uvjetuje ono što voli čitati, tako da je svako čitanje osobno. Zbog toga ću ovdje navesti samo dvije nedavno objavljene knjige koje preporučam za čitanje. Prva je knjiga mlade slovenske autorice Anje Mugerli pod naslovom Pčelinja obitelj za koju je autorica nagrađena Europskom nagradom za književnost 2021. godine. Riječ je zbirci sedam priča u kojima se propituju stari običaji karakteristični za slovensku kulturu, uglavnom vezani uz duhovnost i odnos ljudi jednih prema drugima. Svi su oni redom smješteni u neuobičajene kontekste i u suvremenost u kojoj dobivaju novi lik i oslikavaju prostor i vrijeme na drugačiji način, a nas, čitatelje, nukaju na razmišljanje i razgovore.
Druga knjiga koju želim preporučiti nije literarni tekst, nego zbirka pisama napisanih mladim ljudima nastalih na temelju susreta s mladima i vlastitih sjećanja. Napisala ju je Nika Kovač, tridesetogodišnja sociologinja i antropologinja, aktivistica koja je svojom energijom, zajedno sa svojim istomišljenicima, u Sloveniji uspjela utjecati na donošenje mnogih odluka i zakona vezanih uz ljudska prava od kojih je najpoznatiji možda referendum za očuvanje prava na čistu pitku vodu, koji se i nas itekako tiče. Nikina pisma, objavljena u knjizi pod naslovom Pisma tebi govore o hrabrosti, umoru, sumnji, radosti i strahu, pisma koja ističu važnost skretanja pažnje na nepravdu, ulogu socijalne države i ravnopravnog društva, pisma koja prije svega slave naše mane i različitosti, pravo na pogrešku i pravo da budemo drugačiji od drugih.  
Osim toga, koga god zanima više, u časopisu Forum (jesen 2022. godine) u rubrici Prevoditeljska kronika može pročitati moj tekst pod naslovom Jedna prevoditeljica u pregovorima s mnogim autorima u kojima pišem o knjigama koje sam prevela sa slovenskoga u posljednje dvije godine, a koje u tom tekstu povezujem na meni zanimljiv način. Tekst je na stranici hrvatske znanstvene bibliografije CRORIS dostupan u cijelosti pa možda nekoga i to potakne na čitanje.
 
Za kraj, na što biste javnosti voljeli skrenuti pažnju kada je riječ o prevoditeljima i prevođenju kao struci?

Za kraj bih željela reći kako mislim da je za prevoditelje, s obzirom na to da je najčešće riječ o samotnom i dugotrajnom poslu, vrlo važno da se njihov rad vidi i cijeni, da svakome tko čita prijevodnu literaturu bude jasno da je čita zato što je upravo tu knjigu netko preveo. Time želim reći da je za sve prevedene knjige važno da i izdavači, ali i oni koji pišu u knjigama, ne zaborave prevoditelje koji su omogućili život knjige u drugom jeziku. Imam osjećaj da se kod nas u tom smislu situacija jako poboljšava, prije svega trudom mnogih kolegica i kolega koji su izuzetno aktivni u programima Društva hrvatskih književnih prevodilaca koji su u posljednjih nekoliko godina opetovano upozoravali na to, vodili razgovore o književnoj kritici, u javnim prostorima (i to ne samo knjižnicama, nego i kafićima i bistroima) organizirali suočavanja prevoditelja s namjerom da pokažu koliko je razmišljanja i odluka iza svakog pojedinačnog 'konačnog' rješenja koje čitatelj čita u prevedenom tekstu.
Uz to, prevoditelji su najčešće među najnačitanijim ljudima u nekoj kulturi, bar su takvi mnogi koje osobno poznajem, tako da oni izdavačima i kreatorima kulturnih politika mogu biti izvanredan izvor preporuka o knjigama koje bi trebalo prevesti. Stog bih voljela da ih svi oni još više čuju nego što je to bilo dosada, premda, opet moram reći, moja osobna iskustva u tom smislu su izvanredna.
Za sam kraj, poruka mladima, onima koji možda razmišljaju o tome da i sami postanu prevoditelji. Kao i učiteljski, i prevoditeljski je posao zapravo poziv, ono nešto što osjetiš u sebi. Iz moga iskustva, zadovoljstvo koje proizlazi iz prevodilačkog rada izvanserijska je nagrada za sve sate provedene uz računalo i tekst, a ako čitatelji uz to prepoznaju kvalitetu teksta i prijevoda, osjećaj smislenosti onoga što radimo doseže vrlo visoku razinu. Stoga, uronite u prevođenje, pokušajte, čitajte dobre prijevode i više od svega, njegujte potrebu za čitanjem i razmišljanjem o pročitanom.