Tko je zapravo bio taj Vjekoslav Majer?
Većina je za njega čula, ali samo rijetki znaju da je prema predlošku njegove novele „Dnevnik malog Perice” snimljen film Kreše Golika „Tko pjeva, zlo ne misli”.
Budući ove godine obilježavamo dvije Majerove obljetnice, 125 godina od rođenja (27. travnja 1900.) i 50 godina od smrti (4. prosinca 1975.) odlučili smo ovom izložbom podsjetiti na književnika, pjesnika, feljtonista i urednika i suradnika književnih časopisa čije ime nosi naša knjižnica.
No, na naslovno pitanje odgovor nije lako dati.
Današnje vrijeme individualizma i materijalizma ne bi mu bilo sklono - reklo bi da je „profućkao” veliko nasljedstvo, dućan i dvije kuće.
A Majer bi odgovorio - što su dvije kuće naspram cijeloj ulici koju ću dobiti poslije smrti!
U Zagrebu nije dobio ulicu, dobio je park na koji su gledali prozori njegovog stana u Trumbićevoj 12 i knjižnicu, a ulice je dobio u Velikoj Gorici, Dugom Selu i Tenji.
Njegov je Zagreb grad s početka i sredine dvadesetog stoljeća, ulice Gornjeg i Donjeg grada kojima je neumorno šetao, kavane u kojima je vrijeme provodio s boemina, pjesnicima Gustavom Krklecom, Franom Alfirevićem, Tinom Ujevićem, Dobrišom Cesarićem, Stanislavom Šimićem i brojnim drugima, s običnim svijetom i gradskom sirotinjom.
Odrastao kao jedinac dobrostojećih roditelja, sin uglednog kožarskog obrtnika Franje Majera koji se nadao da će ga sin naslijediti, Lojz je bio nezainteresiran za materijalno i bez smisla za posao. Ali je bio širokog srca i ruke, imao je osjećaj za potrebite, dijelio je sirotinji i kraj njega nitko nije ostajao žedan niti gladan. Njegove dvije kuće hranile su i pojile Tina i drugu njegovu boemsku braću po pjesničkoj vokaciji koja nisu bila njegove sreće što se tiče porijekla i nasljedstva.
Zabilježena je zgoda o slijepom prodavaču vezica za cipele s kojim je uvijek stajala žena i kojima je Lojz svaki dan u prolazu nešto ostavio. Jednog dana žena mu je došla na vrata i rekla da je muž umro, a ona ga nema čime sahraniti i Lojz joj je dao izdašnu sumu, dovoljnu za sprovod i više od toga. Kad su mu se par tjedana kasnije pokušali narugati kako ga je žena prevarila i tijelo poslije prodala medicinskom fakultetu, Lojz je odgovorio da je ona sirota i novci će joj svakako dobro doći za nešto drugo.
Pamtit ćemo ga po ljepoti poezije i nježnosti kojom je opjevao voljeni grad i njegove male ljude, po dobroćudnom humoru i tihoj sjeti za prošlim vremenima. Svojim djelom i ovojom osobnošću vraćao je dostojanstvo malom čovjeku i vjeru u ljudsku dobrotu.
I na kraju - kako se ovom izložbom uklapamo u ovogodišnju temu Mjeseca hrvatske knjige koji je posvećen knjižničarima?
Autorica izložbe je knjižničarka Vesna Radošević, ovo je njezina četvrta studijska izložba ("Hlapić očima ilustratora", 2013., "Vjeverica, biblioteka uz koju smo odrastali" 2016., "50 godina Knjižnice Vjekoslava Majera" 2023.)
Izložbe su dostupne za posudbu eventualno zainteresiranim kolegicama i kolegama iz drugih knjižnica.
Pozivamo sugrađane, osobito susjede iz Zapruđa da podijele s nama svoja uspomene na Majerove, fotografije ili druge memorabilije.
Zapišite i ubacite u kutiju koja se nalazi u knjižnici, pošaljite na mail knjiznica.v.majera@kgz.hr ili nam naprosto ispričajte, a mi ćemo zabilježiti i čuvati u dijelu našeg zaštićenog fonda posvećenom Vjekoslavu Majeru.
