Tragom prijevoda

 Društvo hrvatskih književnih prevodilaca svojim temeljnim zadatkom shvaća promicanje prevodilačke struke na hrvatskoj kulturnoj sceni, a kako to bolje ostvariti nego tragom iznimnih prijevoda? S tim ciljem Društvo je pokrenulo tribinu na kojoj se u nekoliko termina tijekom godine predstavljaju po dva zaslužna prijevoda koji u javnosti nisu dobili primjeren i zaslužen prostor. Svim je tim prijevodima zajednička golema predanost njihovih prevoditelja koji su im pristupili oboružani strpljenjem i nadahnućem, istodobno pedantni i kreativni. U vremenu kada mediji zaboravljaju čak i navesti prevoditeljevo ime, nužno je usmjeriti reflektorski snop i na tog vječnog „stvaraoca iz sjene", kako zaslužni prijevodi ne bi bili tek mala kap koja će nečujno kapnuti u more tiskanih knjiga.
Bit će predstavljeni sljedeći naslovi:
Pripovjedač priča, Mario Vargas Llosa, prev. Simona Delić, Profil, 2013.
Roman Pripovjedač priča peruanskog nobelovca Vargasa Llose donosi nam dva narativna toka. U prvome autobiografski pripovjedač na jednoj izložbi u Firenci vidi fotografiju Indijanaca Machiguenga, koje je posjetio prije dvadeset godina. Retrospekcijom se vraća u prošlost, u doba studentskoga prijateljevanja sa Saúlom Zuratom, koji je poslije nestao negdje u Amazoni. Taj se pripovjedni niz prepleće s poglavljima u kojima se pripovijeda o kozmologiji, običajima i kulturi Indijanaca Machiguenga, jednog od amazonskih plemena čija je povijest ispunjena nasiljem, istrebljenjem i marginalizacijom.
Ovaj roman kritičari su prepoznali kao egzemplarno djelo magijskog realizma u kojem Mario Vargas Llosa umješno prepliće zbilju i fikciju, mitsko i fantastično, pri čemu "magijsko-realistička" nije samo čudesna zbilja Amazone i amazonskih Indijanaca nego i sama narativna elaboracija. Nasljedujući antropološku tradiciju latinskoameričkog romana, vješto uplećući autobiografske elemente u fikciju, Vargas Llosa u ovom romanu problematizira i uklapanje Indijanaca (lingvističko, političko) u službenu hispanofonu kulturu Perua.
Nitko više ne piše pisma, Vinko Möderndorfer, prev. Božidar Brezinščak Bagola, Alfa, 2014.
Iván, prevoditelj krimića i glavni junak romana Nitko više ne piše pisma, jednog dana u poštanskom sandučiću nalazi bijelu omotnicu na kojoj je sitnim krasopisom ispisano njegovo ime. Neočekivano pismo vraća ga trideset godina unazad kad je u gimnaziji bio dio „legendarne trojke" skupa s Pavlom i Sonjom. No poslije mature krenuli su svaki svojim putem, a među njima je ostalo nešto nerazjašnjeno, nedovršeno, prešućeno. Tako započinje radnja romana u kojem autor donosi znalački doziranu mješavinu detektivske priče, humora, šokantnih ulomaka iz poznatih krimića, te erotike i melodramske potresenosti.
Nakon nekoliko uvodnih poglavlja prožetih nimalo utješnim prisjećanjima, Iván se otvoreno suočava s pismom u kojem mu Pavle javlja da je njihova kolegica Sonja umrla. Autor postupno razotkriva tamnu pozadinu trojke koja nije bila ništa drugo do „bijedan ljubavni trokut". Tajna Sonjina nestanka tjera Ivána da mirno sasluša nevjerojatne priče brojnih sugovornika, da otvori oči i vidi što se to s njima zapravo događalo. Roman završava otkrivanjem tajne o nestaloj Sonji, razotkrivanjem raznih nečasnih djela dvojice školskih prijatelja, njihova ljubomornog zavaravanja. Suočeni s istinom o Sonji, Iván i Pavle napokon pronalaze sebe.