Tri dana raja

Izložba 18.09.2023. - 18.10.2023. Knjižnica Knežija
Izvor: Miljenko Ban
Recenzentica: dr. sc. Ivana Seletković

Miljenko Ban
, umjetnik, rođeni Brođanin, diplomirao je engleski jezik i književnost i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zadru, status prevoditelja stekao je u Zagrebu, a iza sebe ima i pet knjiga poezije prevedene na nekoliko jezika. U Vinkovcima je postao članom-suradnikom Društva hrvatskih književnika. Surađivao je s Večernjim listom, a bio je urednik časopisa Tribina, uređivao je i recenzirao pjesničke knjige, a posljednjih godina bavi se fotografijom i digital art-om. Izložba Izložba me fascinirala spojem jednostavnosti fotografija i složenošću samih slika koje mogu korespondirati s našim fragmentarnim bljescima svijesti o onome što je u nama te onim što nas okružuje. Ruža - šipak ruže s kapljicom koja se čvrsto drži, trenutak: poput nas kada čujemo vijest nakon koje ćemo briznuti u plač, poput nas probuđenih... Svijest o onome što nam je toliko dostupno, a što ignoriramo jer u svemu želimo naći opredmećenje neuobičajenoga što bi de facto trebalo odmah biti prekrasno samo zato jer je drugačije. Ne, drugačije ne mora biti prihvatljivo, ono može biti tek neki eksperiment koji ukazuje, ali sam po sebi ne predstavlja ništa u okvirima tradicije ili tradicionalnoga predočavanja. Baš kao slika/e Miljenka Bana na kojoj/kojima se vide oblici unutar kojih se nazire žensko tijelo u ležećem položaju. Naša svijest se poigrava podsviješću te ono što vidimo možda vidimo zato što to želimo, a ne zato što to zaista postoji.

Naša svijest koja radi prema principu Joiceovog „Uliksa” nema kontinuum, nema završene cjeline nakon koje slijedi zaključak kojim je to poglavlje života završeno. Nikako. Naša svijest radi poput fotografija nasumično posloženih na izložbi. Ne mora biti logična, čak ni jasna... iako ne ignorira ni jedno niti drugo. Isto tako, stvarnost iz prirode posuđeni motivi mogu naše poimanje prirode, trenutka očekivati nastavak u našoj imaginaciji pitanjem: „Kako to nisam vidio?“ Jer mi vidimo ono što želimo, a ne kako jest, ponovo, zato jer ne smatramo da je svijet „po sebi“ nego „po nama“ te da je istina samo ono što moje ja vidi, moje ja osjeti. I dihotomije su dijelom našega ustrojstva svijeta gdje je jedno nasuprot drugome, a vrlo često nema dodatnih puteva ili razgraničenja, razgranatosti. Poput fotografije gdje su korijenje ili „žile“ stabla poput naših dlanova gdje varalice određuju uspone i padove, dužinu života… Tolika složenost, a tolika jednostavnost. Filozofski temperament ovoga umjetnika koji želi da se ogledamo u prirodi, ogledamo u oblicima jer smo od njih sačinjeni. Moramo se ogledati u bojama, nijansama, jer ništa nije samo dvosmjerno: jednostavno da ili ne.

Naša svijest može se osloboditi u prepoznavanju, naša podsvijest može pomoći. Digital art, obrađena fotografija svećenika u crno-sivom „protiv-za” svijetu gdje bijela boja odvraća pažnju na detalj poput svjetla na crkvi, nebeskog svjetla, bjeline u ruci. Ništa nije jednostavno, ništa nije samo dvojno, samo za i protiv, samo Nebo i Zemlja. Naš svijet je suviše složeno mjesto, mi smo suviše složeni. Svjetlo koje se nazire je odveć složeno da bismo znali razgraničiti ono što jest od onoga što nije, onoga što je apstrakcija od onoga što je konkretno. Jer suza može biti na ruži poput one kapljice kiše koja samo što se ne stropošta u neprimjetno. Naša tuga, naše trnje stropoštava se ne u ništavilo, nego u nadu, u drugu dimenziju iz koje se stvaraju fakti svijesti i podsvijesti. Nada poput trave koja zelenilom podsjeća na buđenje na crno-bijeloj fotografiji... jedina boja, jedno živo... unikat unutar mrtvila. Boja, oblik, fotografija, slika, riječ, misao, ja, ti, svijet, nebo, zemlja, buđenje, snivanje, baš sve što jest u nama možemo pronaći u radovima ovoga umjetnika. Jer čovjekom se stalno postaje, bez jasne definicije jastva koja nas sprječava da dignemo pogled, ali i klečeći spuštenog pogleda priznamo: „Ja ne znam, ali osjećam!“. Baš zato, tihi radnici, umjetnici za koje saznam, za koje ne možemo reći da su na margini, ali nisu toliko eksponirani koliko bi mogli biti, nisu u sjeni... njihovo je sve vrijeme ovoga svijeta...