Tribina Tragom prijevoda

 Svjetlost iz davnine, John Banville, prev. Mia Pervan, Fraktura 2014.
Postoji li razlika između prošlosti i sjećanja i u kojoj mjeri svatko od nas (re)kreira vlastitu prošlost?
Načet tugom za tragično preminulom kćeri jedinicom, ostarjeli glumac Alexander Cleave dobiva ulogu u filmu o čovjeku koji nije posve onakav kakvim se prikazuje. Taj će ga angažman nagnati da se prisjeti pedesetih godina prošlog stoljeća kada se kao petnaestogodišnji dječak iz jednog irskog obalnog gradića tajno sastajao s tridesetpetogodišnjom majkom svog najboljeg prijatelja Billyja, gospođom Gray. Premda je njihova priča trajala nepunih pet mjeseci, Alexanderu Cleaveu promijenila je život. Istraga koju će pola stoljeća poslije provesti nad vlastitom prošlošću pokazat će da je za njega malo toga onakvim kakvim se čini i da je svjetlost iz davnine varljiva, podložna mijeni. Jer ono što gledamo sada, baš kao i ono što ljubomorno čuvamo u sjećanju – daleka je prošlost, svjetlost udaljene zvijezde, a upravo to varljivo i drevno svjetlo Banvilleovu će romanu dati nesvakidašnju ljepotu i dubinu kojom osvaja. Oživljavajući davno nestala lica, osvjetljavajući nadanja i strepnje mladosti i zrele dobi, roman Svjetlost iz davnine prati trag žudnje samo da bi nam otkrio moćnu zagonetku ljubavi.
 
Slučaj Džem, Vera Mutafčieva, prev. Ksenija Banović, Sandorf 2015. (u pripremi)
Intriga knjige dosta je jednostavna: nakon smrti sultana Mehmeda II. Osvajača 1481. godine, vlast prelazi u ruke njegova sina Bajazida. Njegov drugi sin, princ Džem, erudit, obrazovan i iskusan vojnik, osporava tu vlast i predlaže bratu da podijele carstvo. Bajazid odbija prijedlog i između dvojice braće niče nemilosrdno neprijateljstvo. Za Džema počinje dugogodišnje izgnanstvo te postaje moneta za razmjenu između Istoka i Zapada pri čemu se zaustavlja u Siriji, Egiptu, na Rodosu, u Francuskoj i Rimu gdje ga zadržava Papa Inocent VIII. koji ga je potom predao francuskom kralju Karlu VIII. Umire u Napulju 1495. pod nerazjašnjenim okolnostima.
Slučaj Džem nije prvi roman Vere Mutafčieve, ali je prvi roman napisan u posve modernoj pripovjednoj formi. Objavljen je 1966. godine kao prvo bugarsko djelo koje je odlučno presjeklo sve veze sa socijalističkim realizmom – jedinim priznatim pravcem onodobne Bugarske – te postavlja osnove u žanru novopovijesnog romana zbog čega se smatra prekretnicom u žanru romana u polustoljetnom periodu bugarske književnosti, odnosno u razdoblju od 1944. do 1991. godine.