Tribina Tragom prijevoda

Gajto Gazdanov,  Noćni putevi, prijevod: Irena Lukšić, Disput 2015.
Kao i druga dva ponajbolja romana Gajta Gazdanova, Večer kod Claire i Povijest jednog putovanja, i Noćni putevi  sastavljeni su od niza fragmenata iz svakodnevice ruskog čovjeka u tuđini. Međutim, za razliku od prethodna dva djela, Noćni putevi  kao da su ostali bez one sočne zalihe idealizirane prošlosti koja u prvi plan izbacuje boje, mirise, zvukove i nasmijana lica prošloga života. Ovdje čitatelj susreće grubu stvarnost, Pariz između dva svjetska rata, stavljen u neki drugi nostalgični modus, recimo literarni, gdje se grad doima poput Petrograda Fjodora Mihajloviča Dostojevskog s gladnim i odrpanim spodobama, krojačima, kuharicama, pijancima, posrnulim Sonjama Marmeladovima i Raskoljnikovima, u svakom trenutku spremnima na zločin. Glavni junak, noćni taksist ruskoga podrijetla, čak i izrijekom  priznaje: „Nerijetko sam, vraćajući se poslije noćnog rada kući mrtvim pariškim ulicama, podrobno zamišljao ubojstvo, sve što mu je prethodilo, sve razgovore, nijanse, intonacije, izraz očiju – i kao akteri tih mojih zamišljenih dijaloga mogli su se naći moji slučajni znanci ili prolaznici koje sam iz nekog razloga zapamtio ili, naposljetku, ja osobno u svojstvu ubojice." U taksistovoj podsvijesti francuska metropola, golema i zastrašujuća, model je nakazne realnosti u kojoj normalan čovjek teško može zadržati prisebnost i interes prema onome što gleda.
Opisujući ambijent i sudbine ruskih emigranata, Gajto Gazdanov sigurno je kročio stazom slavne tradicije visokog realizma XIX. stoljeća, no istodobno se i klonio njegovih kanona. Gazdanovljevo se pismo oslanja na novinsku kroniku, koju miješa s komadićima neposredne realnosti i zastrašujućim slikama iz uzbuđene podsvijesti. Pariz i Petrograd, konkretno vrijeme i mitološki prostor kraja svijeta, patetika i suzdržanost, svjetlo i tama, to je Grad noćnoga taksista, njegova noćna mora. Magični realizam u crno-bijeloj tehnici. Bez početka i kraja.
 
Georges Perec, Život način uporabe, prijevod: Vanda Mikšić, Meandarmedia 2014.
Život način uporabe remek je djelo francuskog suvremenog pisca Georgesa Pereca, razigranog melankolika koji je u svoja djela uvijek znao vješto utkati erudiciju, igru i biljege osobnih trauma. Zamislivši jednu parišku zgradu u presjeku, uklonivši joj fasadu, zavirio je u svaku pojedinu prostoriju – od onih podrumskih do mansardnih - minuciozno je opisujući i pripovijedajući o njezinim stanarima, prisutnim ili odsutnim, sadašnjim ili bivšim, najnevjerojatnije priče u širokom rasponu koji ide od krimića do parodije.
Jednu od glavnih pripovjednih niti ovih "romana", kako sam autor naziva ovu svojevrsnu inačicu "putovanja oko svijeta", čini priča o bogatašu koji je život posvetio izradi akvarela koje zatim pretvara u puzzle ne bi li ih, kad ih složi, vratio u oblik akvarela, a zatim i u prvotno ništavilo. Ali tu je i čitav niz drugih likova svih uzrasta i težnji koji se, kako znaju i umiju, hvataju u koštac sa životom.
Narativno napredovanje pritom nije linearno, nego se pokorava izrazito razrađenom sustavu formalnih ograničenja, a ovo u svakom pogledu slojevito djelo prožeto je i brojnim izvantekstualnim te intertekstualnim referencijama i aluzijama, koje će vještom čitateljskom oku priskrbiti dodatni užitak.