Tribina Udruge OS

Josip Sanko Rabar (pseudonimi Josip Pleše, Joško Peran i Josip); Zagreb, 17. VIII. 1946, pjesnik, prozaist, esejist, filozof, kritičar, scenarist i publicist. Ispočetka pod utjecajem Praxisa, nakon obraćenja daje se krstiti kod isusovaca u noći na samu novu godinu 1972. Diplomirao je god. 1976. filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Inače je potom prošao i postdiplomski iz filozofije, ali nije predao magistarsku radnju pa je to nevažeće. Radio je na Hrvatskom radiju, a zatim djeluje kao slobodni pisac. Prve pjesničke radove i eseje objavio je u Omladinskom tjedniku 1970, a zatim u vjerskom listu Jordan 1974, od kada kontinuirano piše. Uz pjesme, pripovijesti i aforizme, kao i pjesme i priče za djecu, objavio je velik broj eseja i kritika: književnih, filozofskih, teoloških, religioloških, socioloških, likovnih, filmskih i televizijskih u glasilima Glas Koncila, Kana, Marulić, MI, Obnovljeni život, Republika, Forum, Kolo, Dubrovnik, Nova prisutnost, Fokus, Veritas i drugdje, te na Trećem programu Hrvatskog radija i Hrvatskom katoličkom radiju. Po Rabarovom scenariju snimljen je dokumentarni film o crkvi na Ksaveru. Nakon desetak godina pisanja u periodici Rabar je, «izvan generacija i škola» (Zvonimir Mrkonjić), ušao u književnost zbirkom pjesničkih minijatura Igračke (1984), a poemama Drvodjelja & Riba (1995) legitimira svoju sklonost filozofičnoj meditaciji, koja proizlazi iz njegova stava začuđena promatrača nad smislom stvari koji se otkriva ispod privida. U Republici, 2-3-4, 1985., prilikom ocjenjivanja književne produkcije u tadašnjoj SR Hrvatskoj u 1984. godini, Ante Stamać uvrštava Igračke među nekoliko najboljih djela objavljenih te godine iz svih rodova lijepe književnosti. «Njegova je slikovno-simbolički višeslojna, stilski i tematski raznolika poezija s jasnim osjećajem za prisutnost transcendentnoga» (M. Jurčić). S egzistencijalnom i povijesnom pripovjednom prozom «Zagrebačke razglednice» «otkriva na osebujan način vlastitu napetost između prolaznosti i vječnosti» (A. Matijašević). U drugoj zbirci «Fantastične priče», još neukoričenom, Rabar se igra odnosom između erosa i tanathosa, utopije i distopije, vremena i eshatona. Njegovi eseji, kao sinteza filozofskoga mišljenja i kršćanske meditacije, postali su paradigma suvremenog hrvatskog ogleda kršćanske inspiracije. Opća je odlika njegova plodnog književnoga rada tematska zaokruženost u ciklusima: pjesničkim («Molitve s ruba», Jordan, Marulić), proznim («Zagrebačke razglednice», Karista, 2008., i «Fantastične priče», III. program HR), esejističkim («Rječnik etiketa», MI, Kana; «Pisma Papi pjesniku», MI, «Meditacije» GK, «Radosna uvjeravanja», Veritas) i kritičkim («Poezija», MI i Kana; «Film», Veritas, «TV sitnozor», Glas Koncila) ili u nizovima meditativnih eseja («Veronikin rubac»). Godine 1981. dobio je jednu od četiri ravnopravne nagrade za prozu za priču «Vlak» i dobio jednu od više pohvala za poeziju. Dobio je drugu nagradu za prozu «Dubravko Horvatić» 2010. za priču «Gorgo». Na drugom susretu hrvatskog duhovnoga književnog stvaralaštva «Stjepan Kranjčić» 2010. dobio je prvunagradu u žanru eseja za «Vjeru i mistiku»,a godine 2011. treću nagradu za esej «Zlo iz neznanja». A u zborniku odabranih objavljene su mu i dvije pjesme: «Redovi» i «Ti» i jedna priča: «Božićna jelka». Pjesme, poezija u prozi, eseji i priče objavljeni su mu u više od petnaestak antologija. Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog društva katoličkih novinara, Hrvatskog filozofskog društva i Hrvatske. / Društvo hrvatskih književnika