Uzmi, čitaj!

Stanislav Habjan / Uzmi, čitaj!
Posveta strastvenom čitatelju
 
„Uzmi, čitaj!” izložba je, ambijent, site specific instalacija Stanislava Habjana. Hotimice nabrajam određenja, zaplićem se u nesigurnosti, namjerno se ne odlučujem za format kojim bih pokrila prezentiranu fluidnu strukturu i nematerijalni predmet. Postav, naime, uključuje heterogenu građu različite tvarnosti, fragmente autorove imaginarne biblioteke složene u labilnu konfiguraciju koja će svoje daljnje ozbiljenje naći tek u nedokučivim produžecima pojedinačnih recepcija o kojima zacijelo nikada nećemo ništa saznati. Niz rečenica na prozorima, dijelovi tekstova, zamke su za prolaznike. Pozivaju ih na zaustavljanje, mame na čitanje, zavode i plijene. Uvlače se u misli, omataju, isprepleću, ulančavaju, ometaju, povezuju se s drugim tekstovima stvarajući neograničeni hipertekst.
Rečenice su i poziv u knjižnicu. Tu se pak transponiraju u objekte što ih je autor proizveo u svom stalnom očaravanju knjigama i tekstovima te, slijedom zamišljaja, likovima njihovih pisaca koje trajno usvaja i kojima se za tu „njihovu vjernost“ rado odužuje: proizvodima-posvetama, umreženim tekstovima, dizajnom primjerenijih korica i oblikovanjem radova-komplimenata. Upravo posljednja dva postupka mogu se iščitati iz rada Čitajmo klasike u izvorniku koji u naslovni kontekst smješta roman Adio kauboju Olje Savičević Ivančević zajedno, s autoru očito jednako dragim klasicima, kao što su Platero Y Yo Himenesa, Le Petit Prince Saint Exuperyja i Raise High the Room Beam Carpenters Salingera. Slijede kovani Uteg za rukopise kao spisateljski pribor „za svaki slučaj“; tri osobita odjevna artikla vezana uz živote pjesnika i legende koje ih prate; pisaći blokovi i bilježnice s imenima i prolozima koji ih vraćaju pričama iz kojih su potekli; etiketa za petlitarsku vinsku bocu Demon pustolovine s imenom iz rečenice Josepha Conrada; „nogometni“ pisaći stol za osobe „kojima književnost nije nepoznata igra“; Kocka Mallarme; Biblioteka knjiga iz knjiga... sve iz književnosti i s referencama na čitanje i pisanje.  Klasični naslovi nad praznim stranicama, tekstovi koji se nude da budu obnovljeni, pre-pisani, ponovno pročitani, umreženi u nove strukture objedinjeni tajnim genealogijama.  Ti su uporabni predmeti objektivacija ne samo građe autorove imaginarne knjižnice, već i onog osobitoga čitateljskog uzbuđenja, naslade ili užitka, o kojem tako inspirativno govori Barthes. „Tekst je fetiški predmet,“ kaže, „ a taj me fetiš žudi. Tekst me izabire cijelim jednim rasporedom nevidljivih zaslona, selekcijskih smicalica: rječnikom, referencijama, čitljivošću, itd.; a izgubljen usred teksta (ne iza njega na način boga ex machina) postoji uvijek drugi, autor.“[1] Stanislav Habjan strastveni je čitatelj koji se lako prebacuje u autorsku ulogu. Neprimjetni šavovi između ovih djelovanja govore o istom magičnom putovanju i utjecanju istoj avanturi. Nije stoga slučajno što je ikonografija putnika, napose moreplovca, tako česta u njegovim vizualnim rješenjima.
Ambijent što ga gradi,  knjižnica je u knjižnici, opipljivi prostor osobnog imaginarija. Obrascu javne knjižnice on supostavlja drukčiji red. Dok prvi nastoji ukrotiti znanje, učiniti ga preglednim i prohodnim, drugi otvara put iskliznućima, dvosmislenostima i arbitrarnim vezama. Dok prvi kreće od mnogostrukosti ka jedinstvenoj klasifikaciji, osuđen na propusna mjesta u sustavu, drugi se gradi na slučajnim i neočekivanim transformacijama kolektivnog naslijeđa. Ipak, ne radi se tu o oponentnim već o srodnim strukturama jer su obje nezavršeni i stalno obnavljajući proizvodi ljudskog duha. Ustvari,  ni jedna se knjižnica, kaže Alberto Manguel, „ne može mentalno obujmiti, jer, kao i um, ona promišlja samu sebe i geometrijski se umnožava sa svakim novim promišljanjem. Usprkos tome, od biblioteke opipljivih knjiga očekujemo postojanost i preciznost čiji nedostatak opraštamo biblioteci uma.”[2]
Alternativna knjižnica koju Habjan izgrađuje uprizoruje moguća ulančavanja tekstova, hirovitost čitatelja i lutanja duha.[3] No to je i  metaporuka koju provlači kroz postav, u putanji od naziva izložbe, rečenice „Uzmi, čitaj!” preuzete iz ispovijesti Sv. Augutina do ulomka vlastita teksta iz knjige Greiner i Kropilak Interkonfidental gdje je sam Sv. Augustin upućuje junaku: „(I cijelim je putem mislio na Ingu i mislio na sinove, ali više od svega je mislio na knjige, i to kako je u njima, baš kao i u zvijezdama, za svakog od nas točno zapisano, i kako nam valja samo gdjekad biti budan, osluhnuti glasove i prepoznati znak, i okrenuti tada, nasumice, najbližu neku stranicu, i malko samo, pinku, pročitati...)”  To je, dakle, naputak za čitanje. Čitanje kao skitalačko traganje pri kojemu slučajni susreti s tekstom otvaraju putove za razumijevanje svijeta, primanje njegove mudrosti i prepoznavanje sebe. Doći do samoga sebe znači moći se ponovno stvoriti, a to stalno stvaranje sebe, stalna budnost, možda je zadatak koji imamo kao živi organizmi obdareni sviješću na ovoj zemlji.  
 
 
Irena Bekić
 

Stanislav Habjan u realizaciji radova služi se tekstom, fotografijom, dizajnom, performansom. Autor je ili koautor tisuću pisama, stotinu plakata, mnogih objekata i instalacija, niza izložbi i akcija, nekoliko pjesama, dvije knjige kratkih priča, dvije i pol eksperimentalne slikovnice, pet grafičkih mapa, jednog unikatnog modela grafičke preše za dvije osobe, nekoliko scenskih i bezbroj dizajnerskih projekata. Suosnivač je i član umjetničke radionice Petikat. Aktualni mu projekti uključuju izložbu Dialogues, putujući ambijent Dućan metafora te Skale do Sunca, galeriju i radionicu za umjetnost i dizajn. Živi i radi u Zagrebu i Staroj Novalji, a poruke i pisma prima na stanislav@post.t-com.hr